Top lista jednog trekerista

Piši, Dina piši.... kaže mi ekipa, kaže mi glava, kaže mi srce.... Sjeti se dogovora sama sa sobom! Piši jer to te čini sretnom, jer to te uči kako da staneš i dopustiš samoj sebi proživjeti neki događaj, a ne da imaš osjećaj kao da je sve prohujalo s vihorom zajedno sa Scarlett O'Harom (btw, taj film nisam nikad pogledala otpočetka do kraja... kao ni „The Great Gatsby“). Tko hoće, nek me pozove u kino.

I razmišljam si „pa o čemu ćeš pisati ako si zbog ozljeda malo zakazala u Mrak kombama“, koje su bile očiti zimski hit s obzirom na sve epidemijske nedaće! Zato dogodine I'll be ready iliti #nemalabavo.

I dok se vozih gradskim prijevozom pade mi ideja – top lista jednog trekerista?! Mislim da ta lista pjesama može biti puuuuno duža i priznali to ili ne, no pjesme ponekad na poseban način obilježe neke događaje u našim životima! Neovisno o tome jesu li ti događaji bili ugodni ili neugodni – dio su nas kao što je prašina sastavni dio kuće koliko god tvoj OKP dolazio do izražaja.

No da krenemo nekim redom... Slijedi Billboard Hot 10 za ovu našu regiju.

1. Malo mi za sriću triba

Ajd iskreno – kad se konačno usudiš stati u danu, usred svog užurbanog života te pustiš sve i svakoga tko zaokuplja tvoje misli... Kad udahneš i izdahneš... Zar stvarno misliš da bi te toliko neopisivo usrećio veći auto, plaća, nova kuća, dečko, cura...? Nije li to zapravo „dodatna oprema“ koja obogaćuje tvoj život, ali dubinu i smisao svakom osjećaju daješ ti sam?

Kad si samog sebe zadnji put pitao što te je veselilo dok si bio mali klinac? Što te rastužilo? Što ti je bilo bitnije – biti u pravu ili biti u miru?! Što ti je danas važnije – znati tko si ili s kim si?

Svatko sam za sebe zna odgovor, ako si spreman biti iskren... U ovim jednostavnim pitanjima leži sloboda i lakoća življenja.

Zato, možda da se češće podsjetimo koliko nam malo za sriću triba!

Kad radim u danu stvari koje me vesele - svijet stvarno postaje bolje mjesto!

2. I have the moves like Jagger

Svaka trka je nova strategija! Vještine se bruse iz treninga u trening, svako iskustvo te čini mudrijim da, kad se jednom nađeš na terenu, složiš logistiku koja glavu čuva, ali od koje ponekad glava i boli. No hej, greške su ponekad najbolji učitelji!

To me potaklo na razmišljanje – što je to što nas čini vrhunskim u onom što volimo raditi? Jesu li to neke genetske predispozicije, godina proizvodnje, jel pametnije ako igraš na „svježinu“ ili na gomilu prijeđenih kilometara u svojoj trekerskoj štoriji? A možda je i do sretne ili nesretne zvijezde pod kojom si rođen? Ili je možda do veličine amigdale koja može umanjiti anksioznost prema situacijama koje inače kod ljudi izazivaju strah, pa su zato neki luđi u svojim šumskim vratolomijama... Ne znam, samo razmišljam na glas...

Možda je dobitna kombinacija imati svega pomalo, ali ono što je svakako dio moje priče jest upornost i karate zahvat „grizem kao pit bull i ne puštam“! :)

3. Oh Lord, won't you buy me a Mercedes Benz?

Eh da... Kad jednom počneš trčati nikad dovoljno tenisica u ormaru! Smijala sam se sister koja je prije mene krenula s trčanjem – ovo su tenisice za cestu, ove su za trku, ove pak za trening... Ove idu uz one tajice, a ove su bile na akciji... i tak!

Ne znam postoji li zapravo trkač koji ne razvije fetiš na tenisice. Ne prođe par dana, a da ne gledam u nečija stopala dok trči i ne raspitujem se za marke tenisica ili pak gledam akcije po internetu. Istina je, prešla sam na tamnu stranu iz koje nema povratka. :)

A o sportskim gadgetima – možda bolje da ih ni ne spominjem! Mislim da bih tu mjesečno mogla spiskati pola svoje plaće, ali razum ipak prevlada... Zasad.

4. I did it my way vs. Magla svuda

Razmišljam da život često izgleda kao trka na koju prvi put ideš. Tako je, ti se trudiš na sve moguće načine da budeš spreman, ali zapravo potpuni 4D doživljaj terena staze je na licu mjesta i to kad ostaneš sam sa sobom! Kako na trci tako i u životu – često trebaš proći neke stvari sam sa sobom, i zapravo si sam sebi jedina konkurecija... Nitko te drugi ne može ubiti u pojam koliko sam sebe možeš sabotirati, ALI nitko te drugi ne može toliko i ohrabriti kao ti sam sebe! Zato – sve što radiš – radi na svoj način unatoč „magli“ koja ti ne da da vidiš prst pred nosom.

5. With or without you

Jedno od zlatnih pravila trka koje polako počinjem usvajati jest da ne ovisiš ni o kome već da se učiš što više oslanjati na sebe i svoje sposobnosti. Jer imaš ih i bolje su nego što misliš! Od nekih si brža, od nekih sporija no SVATKO IMA SVOJ TEMPO! Kad si u miru s tim – jedino tada napreduješ bez frustracija.

Puno puta su mi rekli – daaaj ženo, možeš puno više! Brza si, možeš ovo ili ono... No nešto u meni još uvijek „povlači ručnu“ i ne da mi da ubacim u brzinu i krenem!

Sve više razumijem da sam negdje tijekom života NAUČILA strah, sumnju, nesigurnost u svoje sposobnosti, zapostavila intuiciju... Jer kad pogledaš ponašanje male djece – nema straha, nesigurnosti, uspoređivanja s drugima... samo hrabrost, upornost... i više od svega – uživancija u igri! Pa zar nije i svaka trka zapravo igra za odraslu djecu?! Pa tko bi trčao šumom po noći, magli, vrućini ili minusu... a da to ne voli?! Zato – nek te klinac u tebi podsjeti koje stvari su najbitnije!

6. It's the final countdown

Uvijek prije trke (koliko god ona zapravo bila više izviđačka, s keksićima na kraju trke) obožavam to želučano ushićenje poput zaljubljenog tinejdžera koji se priprema za odlazak na prvi dejt. Što obući, a što ponijeti sa sobom (naravno, uvijek uzmem toga previše)? Tko će sve biti tamo, kako će izgledati sama trka, hoće li biti fijasko ili ljubav na prvi pogled? Hoće li me nazvati sutra (iliti 'stigle su reze')? Mislim da čak i sama zaljubljenost brže prođe nego ti digestibilni leptirići. :)

I koliko god neka trka bila teška, izazovna, blatnjava, psihodelična, logistički totalno fulana... Uvijek, uvijek joj se vraćaš jer ima nešto što te mami i doziva – jer svaki put je kao prvi put!

Trenutak kad se doslovno mijenja kemija samog mozga (to je jedno od područja koje ću definitivno krenuti više proučavati) te kako sport mijenja kemiju mog mozga na bolje!

7. She's living la vida loca

Nekome je moj život loco, a nekom je baš onakav kakav treba biti! Mislim da u današnjem svijetu biti ono što jesi, biti autentičan prvo sam sebi, je često puta stavljeno na test u ime prihvaćanja okoline. Ponekad mi se čini ko da sam opet u srednjoj školi i tražim svoju pripadnost i identitet. :) Ali ono sam što jesam – svidjelo se to nekima ili ne. Prihvati me ili nastavi dalje svojim putem. Vrijeme je stvarno prekratko da ga rasipamo.

8. We are the champions, my friend

Ovo je moje iskustvo - nije život taj koji tebe diskvalificira nego si ti taj koji to izabireš kao svoju stazu. Baš malo za zastati i razmisliti, zar ne?

Usudi se, Dinka, pustiti da te intuicija vodi... Mislim da ću ponovno pročitati knjigu „Alisa u zemlji čudesa“. :)

Uvjerena sam da svatko od nas ima još neke snove koje treba ostvariti – zato skini prašinu s tenki i kreni! Ništa nećeš izgubiti već upravo suprotno – pronaći ćeš S(V)E!

9. Nije mene dušo ubiloooooo (Evo jedna u čast nadolazećem 1M)

Sjećam se prošlogodišnje šetnjičice od 12 sati!! I naravno da se nisu prošle Horvatove stube jer da smo „skrenuli“ prema njima, mislim da bih tamo ostala do današnjeg dana i živjela od onog što mogu uloviti golim rukama. :)

Ovdje sam naučila koliko je zapravo poseban i dragocjen osjećaj kad zakoračiš u nepoznato, ne znaš što te čeka, ali znaš da će biti ono što treba biti i da ti neće biti žao niti jednog proživljenog trenutka!

Nas nekoliko je startalo u nadi da ćemo do mraka stići u Vugrovec.... Ne moram vam ni pričati da taj plan baš i nije ispao tako, ali bilo kako bilo, Vugrovec ugledasmo, a nije bila fatamorgana.

Cijelim putem su se izmjenjivali cikusi adrenalina, pričanja koje se ne gasi, kadšto je bilo nešto pametno, kadšto su bile bedastoće koje dolaze zbog umora, pa red bola, pa red šutnje, pa red psovki, pa red frustracije koju izbacuješ poput otrova na svoje suhodače (sve smo to riješili putem :))... i tako ukrug do samog kraja. Pred kraj počinje kiša, hladnoća koja gricka kosti... Ima li ovome kraja?! Imaaaaa!!!

Fotka za kraj koja je danas jedna predivna uspomena... kao što pjeva naša Gabica: „Pamtim samo sretne dane“. Ali to nije sveeee – napravila ja potez godine, ma kaj godine, milenija – a to je da sam sparkala auto u Podsusedu! Dinka... gdje ti je pamet? :) Sva sreća da Uber spašava i vozač koji je valjda cijelim putem imao upitnike iznad glave – odakle su ove izgmizale?!

10. Proljeće je, a u meni nemir

Konačno stiže proljećeeeeee!!!!

Jel tu potrebno išta drugo reći nego - RUN FORREST RUN! :)