Papaj, vizualiziraj i guštaj

„Kad narastem bit ću televizor, kad narastem bit ću TV...“ Ako znate ovu uvodnu špicu onda to znači da smo generacija! E pa draga moja generacijo, pozdravček!

Namjerno neću reći da smo izgubljena generacija….

Možda smo nekad malo pogubljeni ko kad se pokušavaš usjeveriti na karti, smotani ko palačinak, razlijepljeni ko kukac na vjetrobranskom staklu, spaljeni ko Čeh na godišnjem, ali dokle god smo na nogama nikako nismo izgubljeni.

Da se vratim na uvodnu špicu „Parlaonice“ – jedna od tinejdžerskih emisija koje sam voljela pogledati te potajno htjela da i moj razred bude dio jedne takve debate. Mjesto gdje su se iznosili različiti stavovi te se pokušavao nadmudriti „protivnik“. Mladi koji su vjerovali da su bitni.

Danas mi se nekako čini kao da su mnogi zaboravili da je njihov glas originalan i nezamjenjiv!

Svako od nas ima svoju nišu u kojoj treba pustiti svoju autentičnost bez obzira na okolišnu ekipu koja je uvijek tu negdje da dislajka ono što kažeš, napišeš, komentiraš... Ali ne govori li možda to više o njima nego o tebi?!

Zato ovo pišem onoj jednoj duši, koja će dok ovo čita možda i osjetiti da želi ponovno pronaći svoj glas. Ne brini... taj glas je tu... nije se izgubio...  Čeka da ga opet pitaš za mišljenje umjesto da to tražiš u drugima koji su često i zbunjeniji i nesigurniji od tebe. Tvoj glas zna što voliš, želiš, trebaš, možeš... samo da bi ga čuo ponekad trebaš utišati sve druge glasove.

Mrvice kruha po putu

Ono što vjerujem jest da nam život ostavlja neke znakove na putu! Nema krivo i pravo... ima samo lijevo, desno, uspori, ubrzaj ili stani. Učiti uživati u putovanju, a kad dođeš do cilja sreća će imati bogatiji okus.

Svoju lekciju o tome sam učila pripremajući se za 1M. (opet ja i lekcije – gle, profa sam u duši i ovo je profesionalna deformacija tak da... he he)😃

Lekcija koja je trajala 53 km i održavala se uživo (ponekad sam poželjela da bude virtualna) na ukupno 2800 visinske.... Neki će pitati, a gdje je to? To je Transverzala Medvednice iliti početak i kraj 1M staze. Još preciznije? Od Podsuseda do Vugrovca.

Prošlogodišnje iskustvo staze i naše entuzijastične gomilice predvođene gosparom Baticom bila je lekcija izdržljivosti iako smo ispali iz limita pa nismo uspjeli proći Horvatove. Zadnji dio smo prošli po mraku (iskreno, meni se toliko zamračilo u glavi da se skoro uopće ni ne sjećam zadnjeg dijela).

Možda je i bolje potisnuće tih uspomena u duboko zamrzavanje da sam čak ove godine ponovno poželjela da idem, ali ovaj put sama. Nešto iznutra mi je govorilo da unatoč svom ziheraštvu iskoračim pa makar ne uspjela! Jer da nije bilo vanlimitnog 1M ne bi bilo ovogodišnjeg unutarlimitnog 1M.

Eh sad, što se tiče same pripreme, s obzirom na moje iskustvo koje je još uvijek mršavo, godine treniranja kojih još uvijek nemam te izdržljivost koja je tek u povojima... Nije se tu moglo napraviti čudo, ali umiriše me riječi mudraca Batice - gle, nije da ideš sad na neki opaki rezultat i da, nije ti dovoljno dva do tri puta tjedno trčati, ali okej... Boravi u brdima vikendom barem 5 do 6 sati. Nizbrdice i ravnine lagano trči, i vježbaj noge na usponima... Prihvatih tu mudrost kao svoju zvijezdu repaticu jer to mi je bilo skroz realno i izvedivo u vremenu koje sam imala ispred sebe. Ajmo reći da sam se trudila odraditi zimsku bazu koliko god su mi to obaveze dozvoljavale.💪

Kad se male ruke slože....

Motivacija mi je porasla za 100% kad se jedan usputni razgovor s Draženom pretvorio u dogovor da ćemo prolaziti dio po dio staze do same trke. Draženeeee, ako ovo čitaš (iako znam da ti se neda pa samo lajkaš) znaj da su mi ti treninzi puno pomogli i što si nabijao tempo i slušao naša prigovaranja (očito si imao čepiće u ušima) - Hvala za želju i volju!! I naravno, pomoćni trener Vigo.💚

Znam da si bio (barem malo) ponosan na to što sam došla u limitu do Vugrovca, iako si rekao samo – super!😂 A tek neki dan mi je Franci priznala da ste mislili da ću se polomiti do kraja! Drago mi je što ste to tek sad rekli! Hvala vam ekipa do neba i rikverc!💚

Iskreno, da se vi niste zauzeli za mene i da iz tjedna u tjedan nismo trenirali kilometar po kilometra... Ne znam baš jel' bi me 1M vidio ove godine osim možda kao dočekušu na cilju.

Kako to? Kako to?

Osim što sam poznata po tome da imam hrpu pitanja (Kiki, hvala na svoj tvojoj strpljivosti i iscrpnim odgovorima... vidi se da radiš u školi, kolega😃) stvarno se volim pripremiti za ono što me čeka koliko god je moguće. Našla sam karte i doslovno pokušavala vizualizirati komad po komad staze... Mislim da je vizualizacija jedno vrlo moćno glaveno oružje koje ti uvelike pomaže da prije nego što se nađeš na nekoj trci, ma u bilo kakvo životnom izazovu i prekretnici – da si u glavi već bio tamo i kreirao sve moguće scenarije i nekako „proživio“ stazu!

Oukej, karte su tu... iscrtavam dio po dio prateći gpx trag, zapisujem punktove na kojima je voda, izračunavam koliko mi otprilike treba do vrha da budem u limitu i koliko će mi trebati za ostali dio staze. Već sad malo bolje kužim na koji način reagira moje tijelo i psiha – koliko mi treba sna, što trebam jesti zadnji tjedan pred trku, koliko piti tekućine i paziti da se zadnjih dan dva svako malo tankam s mineralnom i papam ajmo reći malo više ugljića (moš' mislit kak mi je to teško palo).  Ne znam kako je ostalima, ali mene je to toliko obuzelo da sam veći dio dana samo razmišljala o stazi i kako će biti, a dan se nekako odradio sam od sebe (bar se meni to tako činilo).😅

Prošlogodišnje kritične točke…. hmmmm, uspon sa slapa Sopot - e to će biti zanimljivo! E da, spuštanje na Kraljičin zdenac gdje smo čak i predahnuli koju minutu no moj je problem bio što su mi se noge počele kočiti tako da mi je uspon prema Mrcini bio doslovno mrcvarenje apsolutno svake stanice moga bića, a da ne govorim kakvi su lijepi stihovi lepršali mojom glavom i lebdjeli na mojim presvetim usnama.

Željela sam ove godine proći sve pa koliko god to trajalo, no iskreno sam se bojala Srneca (prvo hoću li ga uopće pogoditi), a onda srnećim skokovima preskakutati Horvatove, i to nije sve – čeka te još uspončić do Hunjke! Ali stara moja, to je zadnji bastard od uspona! 😎

Dakle, u glavu sam si snimila – kad dođeš do Hunjke samo ideš i ideš do cilja.

I dođe 20.3. , start je u 8h. Dogovor je da ću ipak krenuti s Ivanom i Mikšom, no nije prošlo dugo I shvatila sam da mogu ipak malo povući tempo i krenuti sama. I sa svakim korakom sve sam više uživala jer bio je to moj vlastiti tempo usklađen s mojim dahom. Najbolje od svega je što mi je štekao internet tako da se nisam mogla oslanjati na sve te dodatke, a i sat mi je odbio poslušnost tako da jedino što sam znala jest koliko je sati!! Eto, to je bila moja oprema – noge, štapovi, otkucaji srca, dah i ako me netko pita na putu – znat ću mu reći koja je ura!😂

Prošla prvu kontrolu na Kamenim svatima i idemo dalje, nema zadržavanja... Srećem ekipu po putu koju pratim i tako se učim držati jednoličan tempo dok se malo ne zagrijem. Sljedeća je Glavica gdje usput srećem Mateja koji već juri dalje (znači Margita, muž ti je legenda! Ako Lara bude na njega, neće ti manjkati kardio trening na dnevnoj bazi). Ajmo par grožđica u usta, malo meda, zalij vodom i idemo dalje. Naravno i fotka koju neću objavljivati jer izgledala sam „bajno“.

Eto me na slapu Sopot... Jao što volim ovo mjesto! Slik slik... i pogled prema onom divnom usponu koji šapuće da napustiš svaku nadu! 😏

Ali nema druge nego ići gore – znači noga, štap, noga, štap, noga, štap, stani i dođi do daha, pa opet noga, štap... Ne gledaj prema gore već samo znaj da si svakim korak sve bliže ravnom. A po ravnom čak možeš i trčati!!! Jaaaooo, to je divna vijest!

Sljedeća kontrola je Risnjak gdje točim vodu, a pored mene ekipa gleda kaj mi je... kam žurim?! Kaj ne znam uživati u životu?! Ajme, kad bi oni samo znali koliko meni ovo pokreće krvožilni sustav!

Stižem na Grafičar koji je na baš zanimljivom geografskom položaju. I naravno dok se ja penjem prema njemu, ekipa već trči prema dolje ali okej Dinka, svatko ima svoj ritam. Ti samo furaj svoje! Zasad se držim limita tako što gledam na svom satu koliko je sati, ali u gabaritu sam. Jurim prema Kraljičinom zdencu, ali nema zadržavanja jer sam imala mrcinski deja vu od prošle godine.

Zato jednostavno stišćem da čim prije razvalim Mrcinu. Noge se bune, ali proći će i to!

Uskoro se na stazi počinje pojavljivati lagani sniježni prekrivač, a snijeg je znak da sam blizu vrha!!💚

Evogac, Tomislavac i Gelender (koji dodirujem u mislima) i to je to – sat i pol prije limita! Ooooo yeaaaahhhh!!! Svijet je moj!!! Dal da idem dalje ili mi je dosta?! Ma naravno da idem dalje! Paralelno šaljem fotke kontrola svojoj ekipi i predobar je osjećaj kad cijelim putem znaš da netko navija za tebe i bodri da ne odustaneš! Znam da ovo hardcore ekipu trekera ne dotikavlje, ali ja sam još mlada zelena biljčica.😁

Iskreno, malo me mučio drugi dio staze, od Hunjke nadalje, jer taj dio nisam stigla proći no nekako sam si mislila da će se sve riješiti putem. I tako je i bilo.

Na vrhu sam srela Brunu koji je malo prenaglo krenuo pa mislim da sam mu došla ko dobar balans do samog kraja trke.

Prošli smo Runolist, pa Puntijarku i tamo nam se pridružila Josipa kao moralno pojačanje. Opskrbila me frutekima, popila sam elektrolite i nastavljamo dalje. Trudila sam se svjesno jesti malo po malo iako nisam imala apetit, no nastavljamo se kretati jer noge će pustiti korijenje.

Upravo nas čeka Srnec, Horvatove i uspon do Hunjke tako da – ajmooooooo!!! Noge su teške, pretpostavljam od blatoumora, ali jednostavno idu jer glava kaže da moraju ići.

I znate što – noge su došle do Hunjkeeeeee!!! Wuuuuhuuuuuu!!! Mamicu ti!! We did it!!

Još nas čekaju Gorščica i Lipa aliiiiii.... osjećaj je fenomenalan!!!! I sad dok ovo pišem opet imam trekerske valunge!😂

Ajme koliko je glava ključ u svemu ovome! Koliko ti izlazak iz zone komfora često donosi kombinaciju i boli i straha i nesigurnosti, ali s druge strane proživljavaš tako jake pozitivne emocije te upoznaješ u sebi snagu za koju nisi ni znao da postoji!

Ostali dio puta bio je, unatoč umoru i želji da preletiš do cilja, pun lijepih iznenađenja zbog kojih ti srce naraste za barem jedan broj.

Prvo smo sreli našeg Zvonka koji uvijek ima osmijeh od uha do uha... Znači, kad narastem želim biti Zvonko Vida.

Ubrzo nakon toga naš tim opet raste jer stižu nove motivatorice svježih nogu – drage naše Iva i Zrinka koje će se ove godine okušati i na Traversi. Cure, baš ste me iznenadile i podigli snagu na sto!!💚 Čak sam vas u nekim dijelovima i prestigla (znam da ste mi popustile, ali to mi je puno značilo).

Coca Cola na Lipi imala je okus kao niti jedna Cola do tad!😋

Iskreno, malo me iznenadilo koliko je još bilo brdašaca putem do Vugrovca zbog toga što je mozak već isključio mogućnost tako nečega, ali ono... Mali zez pred kraj! He he....

 I je l' to moguće... vidim dom u Vugrovcu u daljini!!! Je l' to to?! Jeeeee!!! To je to!!! Gle, i auti su tu sparkani! Wuuuu huuuu!!

Neka ekipa vrišti na cilju i mislim si kome to vrište?!! Kad ono – pa to je moja ekipa!!! Srce će mi iskočiti od dragosti! Još malo i u cilju si Dinka.... Stisni koliko ideeee!!!

I to je to – 9h:05min!!!!! Značiiiii tooop!!!! Ovo je van svih mojih očekivanja!

Uspjela sam!!! I to dva sata ispod limita – not bad for the first time baby!!

Iskreno, krenule su mi i suze – ali to je baš ona čista iskrena emocija jer ovakvo iskustvo pomiče sve moje granice, ali najviše one nevidljive!💚

Draga moja ekipo s kojom sam bilo trenirala ili bila rame uz rame na trci ili nakon trke prepričavala dojmove i svi oni koji nisu mogli doći, ali su se javili...

Što vam drugo reći nego HVALA OD SRCA jer ovako nešto ne možeš proći sam niti želiš proći sam!

A kad sve preživiš i malo proživiš sam sa sobom, želiš tu radost i postignuće podijeliti s drugima kao poticaj da naprave to isto u svojim životima kroz ono što oni smatraju da je vrijedno tolikog truda i volje i iznad svega – strasti i srčanosti!

Za svakodnevno pomicanje granica i autentičan glas svakog od nas!