Što pomisliti kad pospanim nedjeljnim korakom prolaziš Tkalčom i naiđeš na ovaj papirić prije samog starta Boroše? Je li ovo neki nebeski znak? 😉 Za nešto manje od sat vremena kreće jedinstvena trka državnog prvenstva u brdskom trčanju koja starta s Trga s pogledom na toranj, cilj kojemu stremiš.
Sunce prži nimalo sramežljivo, razni klupski dresovi skakuću i istežu se oko tebe, slikanje ekipno i pojedinačno... A ko može odoljeti fotkanju?!
Jaaaao kako nam je svima falio ovaj zajednički start, leptirići u želudcu, miris znoja (ehhh, to poliestersko vlakno uvijek širi miris svoje spoznaje)... Pokušavam se „složiti“ u sredinu da te brzi ne povuku pa krepaš već nakon par kilometara ceste, a opet da te srednja ekipa gura do kraja.
Ali ovaj put priča ipak ide u drugačijem smjeru od trke same.😉
Razmišljam si o toj poruci koja mi se „slučajno“ našla na putu i mislim si – pa stara, nitko ti ne može pokvariti dan (baš ono čitavih 24 sata) osim ako mu to ne dozvoliš – e tko je onda idiot u cijeloj toj priči?!
Riječi i ponašanje ljudi koji to uspiju, zapravo su nešto što i ja duboko vjerujem u sebi i o sebi i zato me to i može „zagrebati“.
Biti uspješan u poslu, u obitelji, na trci, čak i dok tražiš akcijske ponude u dućan😃... To nema smisla stavljati u usporedbu s drugima zbog toga što je rezultat takve jednadžbe uvijek negativna vrijednost prvenstveno za tebe samog.
Pobogu Dina, čemu sva ova filozofija u nedjeljno jutro?! Zbog toga što biti uspješan meni jedino ima smisla ako uključuje drage ljude koji su dotakli žice mog srca.
Zato ovaj tekst želim posvetiti jednoj srčanoj i snažnoj ženi koja će možda umrijeti od neugode, ali nadam se ne od srama😅, kad vidi da njoj posvećujem ovaj tekst.
Draga moja Sanja, presretno sam biće što si mi darovana u život ne samo kao sestra s kojom dijelim sličan genetski materijal (pa u slučaju da će mi jednog dana trebati donor organa, znam na čija protuprovalna vrata ću pokucati😉) već što si mi i prijatelj s velikim P.
Ko' bi reko' čuda da se deseeeeeee.... Evo me! Harmonika u pozadini, Halid Bešlić i opaaaa!
Dina, saberi se! Ali priznajte da nam svima fali čaga pa iako bila i narodna! (koju btw svi nekim čudom znamo)
Sister je zapravo bila ta koja me upoznala sa svijetom trčanja. Njezina je strast cestovno trčanje, što meni baš na prvu i nije sjelo. To je u početku izgledalo kao da ideš na blind date, a s druge strane je lik koji ti baš i ne sjeda na prvu, ono, ima nešto zanimljivo ali nekako još nije vrijeme.
E ona je bila ko taj lik koji cijeli dejt ne prestaje trčati, ups.. pričati o trčanju, treninzima, pejsu, pb-u, koje tenisice su za pronaciju, supinaciju... štaaa?! Pa tenisica za cestu, pa ista takva tenka samo bolja verzija... I na kraju pitanje – hoćeš li ići sa mnom trčati?! - Kaj si ti luda?! Ne da se to meni!
No s vremenom vidim kako ta curka pršti od energije, a i tijelo joj, brate mili, počinje izgledati ko tijelo ptice trkačice i mislim si, pa da je to trčanje takva patnja, žemska ne bi tak zračila tim trkačkim UV zrakama?😉
I nije prošlo dugo, kupila ja svoje prve tenke, protrčkarala malo solo no nije mi to bio neki gušt! No gdje naći ekipu za trčanje?! Hmmmmm...
Vjerujem da je ta želja otvorila put do najdraže mi ZTŠ ekipe. Znači, preko tjedna se trči po Maksiću, a vikendom se ide na Sljeme?! Dobitna kombinacija!
Na kraj je naša familija dobila dvije loze Klarinovih, jedna voli cestu, a druga voli trekanje po šumi.
Ko' bi reko' čuda da se deseeee....
I nakon njezinog propovijedanja meni, ovaj put ja pokušala nju obratiti na bregove, no mala se nije dala!
Kaže ona meni, gle, tu je previše rizika da se ozlijedim, koljena će me boljeti na spuštanju, čemu to pentranje u brdo i da to traje satima, a da ne govorim o vašim underground trkama, ludi ste!😅
Zapravo je baš fora sva ta trkačka različitost – puni nas isti adrenalin koji širi nosnice, čini da nam se žile račvaju na čelu, daje nam onaj luđački sjaj u očima, trbušnu nervozu (nikako virozu) prije trke i onda nakon svega, kucnu se čaše, zažele dobre želje i idemo daljeeee!
Mene inspiriraš da nikad nije kasno da se usudim iskoračiti još jedan korak naprijed i da se sjetim da koliko god voda dođe do grla, da uvijek postoji rješenje!
Zato sam preponosna što smo zajedno prošle našu prvu Borošu, hibrid ceste i traila i što smo se suportale do kraja. Dogovor je bio da ćeš nam ti držati tempo na cesti, a ja ću nas gurati u brdo. Na kraju si ipak ti bila veća podrška meni, ali bravo jer si iz mene izvukla ono najbolje što sam u tom trenutku mogla dati!
Istina je, svakakvi ljudi nas okružuju, neki stvarno nisu vrijedni jednog slova na papiru i zato je puuuno bolje usmjeriti se prema onima koji čine tvoj život bogatijim!
Sister, tak imam te rad!💚
