Imamo li stvarno dovoljno vremena za sve što želimo napraviti?
Ako kažemo da nemamo i da je to nemoguće – zašto je to tako?
Neki dan mi prođe glavom misao – živjeti u zoni komfora...
Zašto neki imaju potrebu iz dana u dan pomicati svoje granice jer slušaju glas koji ima kaže - brže, više, bolje... Dok nekima svaki dan je isti i predvidljiv i kao takav dovoljan?
Mislim da tu nema točnog/netočnog odgovora nego je možda jedina razlika u ovome - živiš li život koji te čini sretnim ili živiš nesretan život jer smatraš da ga drugi čine nesretnim? Kad malo bolje razmislim, namjerno to pitanje postavljam prvo sebi jer jedino sam ja ta koja dozvoljavam ljudima do koje mjere će doći u moj život i imati utjecaj na njega.
Imam li stvarno dovoljno vremena u danu da radim ono što volim i da mi to puni baterije kako bih mogla otići na mjesta koja će ih prazniti, ali ne zato što su ta mjesta loša nego jednostavno život je upravo to – DAVANJE I PRIMANJE.
Toliko toga smo primili u život; rodili smo se s tolikim sposobnostima i talentima koji su se godinama razvijali... tu su da budu meni i drugima na korist. I da, to često iziskuje napor i gubitak energije ako se trudiš davati svoje najbolje.
S jedne strane si zapaljen jer slijediš svoju strast...
... a s druge strane – prazniš se jer nešto od tebe prelazi na druge ljude koje srećeš putem. Ali nekim čudom, zapravo si sve bogatiji čovjek jer SVAKO iskustvo je ono što te čini takvim.
Čak i na ona koja u tebi izazivaju ljutnju, mržnju... Ljutnja je zarazna. Jedna mudra ide ovako - ljutnja je kao da ti popiješ otrov, a očekuješ da tvoj neprijatelj umre.
Ali ako je ljutnja zarazna... pa zar to ne vrijedi i
za pozitivne emocije?
Ne znam je l' itko napravio eksperiment da se
namjerno nasmiješ nekom prolazniku? Probaj to napraviti, preeeeefora iskustvo! (dobro kužim, sad je do malo teže napraviti ispod naših maskica... ali, budimo kreativni ne?)
Prvo su ljudi malo zbunjeni, kao u stilu, je l' ti to meni nešto? Ali u 100% slučajeva ti uzvrate osmijehom! Jer to je univerzalni jezik naše vrste! Ekipa, i životinje se smiju kad su sretne... Daj Dinka, pričaš gluposti... Možda, ali vi koji imate svoje ljubimce znam da ćete me podržati...
Nasmij se nekom od srca! Pomozi nekome, nastavi razgovor s bakom u tramvaju ako vidiš da želi pričati... Nikad ne znaš koliko dobrih stvari se može dogoditi iz toga! Hvala lijepa našoj sveopćoj digitalnoj povezanosti no meni treba lijepa riječ, zagrljaj, razumijevanje, utjeha, ohrabrenje...
ALI, ako je to ono što ja želim primiti –
prvo to jednostavno budi nekome drugome. Nije da mi to uvijek ide od ruke,
ali tako je dobar filing kad tako nešto učiniš.
Zašto sav taj znoj i muka po mišićima, borba u
glavi, logika koju si ostavio doma, a srce i odlučnost koje si ponio sa sobom?
Zašto sve to kad znaš da te ne čekaju tratinčice po putu? Okej, čekaju te ciklame, jaglaci, proljetni drijemovci... Moj iskren odgovor – a zašto ne?! Zašto ne vidjeti kolika je snaga tvog tijela, čak i više, snaga tvoje glave jer jači si nego što misliš. Zar nisu to dobra mjesta i trenutci gdje se ponovno podsjetiš na to da sve počinje u glavi.
Nedavno mi je jedna osoba rekla ovo: „... bitna je odlučnost, a volja i želja se podrazumijeva, i idu uz odlučnost... Glava će te nositi kroz bilo koji izazov, avanturu pa tako i 1M... Tijelo samo prati glavu, ne mrcvari se nego živi što je moguće ugodnije kroz taj neobičan put koji prolazi. Budi prisutna u svom tijelu i slijedi svoj put u avanturu... Kockice se lagano poslože ako znaš što želiš... Vrijeme je na tvojoj strani!“
I ako ona ovo ikad pročita, želim joj reći da nije ni svjesna koliko su mi te riječi značile ne samo kao ohrabrenje za trku, nego i za mnoge druge „trke“ koje trčim paralelno u svom danu. Gdje se učim da je uspoređivanje besmisleno te da je jedina stvarna trka, trka koju vodim sa samom sobom. I to je predobar osjećaj kad učiš da si ti taj koji svojom odlučnošću mijenjaš staze svog puta unatoč neizvjesnoj i nepredvidivoj budućnosti.
Prepreke na putu su tu da izvuku tvoj maksimum, ne da te zakopaju
Samu sebe zakopavam svaki put kad svjesno pristajem ostati u granicama poznatog, a znati da mi tamo nije mjesto. Život je THE avantura s bezbrojnim mogućnostima!
I dođe vrijeme mog prvog ožujačkog JGL-a (asocira na neke sponzore, ali svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna).
Mračni sljemenski start u 5:30, ali eskluzivni prvi redovi
za hvatanje sunčevih zraka. Stvarno neprocjenjivo!
Ali kad bi vi samo znali koja logistika stoji iza
svega toga da se ja tamo pojavim u 5:30! Jedan dan se planira za dva dana jer
Gorica je ipak pinkicu dalje od Markuševca i Dubrave. (btw, blago vama koji
živite u tim krajevima), ali sreća je u tome što radim popodne.
Dogovor je konačno pao, prespavanac kod moje drage
domaćice i prefine majstor šefike Petre te ujutro zajedno krećemo na naš JGL
prvenac.
Što ponijeti od stvari, kakva je prognoza, koje su mi obaveze za drugi dan, kad mi ide bus, kako doći do Petre, trudim se da mi sve stane u jednu malo veću torbu... I sve je spremno, sat je navijen, Kung Fu Panda je djelomično pogledana prije spavanja (baš sam se nekak mogla poistovjetiti s njim) i u krpe. Neeeemogu spavati!! Ha dobro, bar onda leži i odmaraj dok ne zvoni sat. Znači 4:15 i hop na noge lagane (moš'mislit)... Brzo oblačenje, kava, nešto u kljun i via putevima Blizneca. I kad ono, gužvica na parkingu. Ima još ekipe koja mjesečari i liječi nesanicu!
Par minuta je prošlo, svi stali na imaginarni start
i ajmo... Prvi put ću proći cijelu JGL stazu (ups! Nemojte nikome reći). Prvo
me bilo strah da ću ostati zadnja jer eto, Kung Fu Panda je isto malo zaostajao
za ekipom. Ali ispred sebe vidim Tajanu i trudim se držati s njom korak, dobro
ako ništa drugo, barem na dovoljnoj udaljenosti da vidim kamo ide. J I ubrzo, mrak prelazi u
predivno tamnoljubičasto plavo nebo sa žutonarančastim bojama. Znači, pogled za
milijun dolara. Svako malo se okrenem jer ne mogu se prestati diviti toj
predivnoći od jutarnjeg neba. Ali moram priznati i ovo... Ljudeki, nije to
nimalo laka staza za proći. Istina je, ima manje od 5 km do gore, ali brate
mili, samo je gore gore gore i tu i tamo kao bi trebao potrčati onu neku
ravninu (nemam pojma trenutno kak to izvesti, ali ok, doći će uskoro i travanj
izdanje.)
Želja mi je doći ispod sat vremena i mislim da ću čak i uspjeti. Ekipa se već krenula spuštati i hrabri putem. To puno znači! I evo žičara, kamene stepenice, onaj popločeni uspon gdje malo izvrćeš noge i Sablja s bilježnicom. Juhuuuuu, 55 minuta do gore! Dinek, ovo zaslužuje kavicu i nešto slatko kad se spustiš u civilizaciju. Tu su i Martina, Iva, Zrinka... Ekipa za sto!
I okreneš se prema Suncu, a ono grije najtoplijim
zrakama ikad. Dišeš punim plućima i spreman si za ostatak dana. Wow, ovo
iskustvo želim imati opet!
No prije novog JGL-a, opasno se približava datum 1M
Neki dan trčim svoje zadnje kilometre
prije same trke i uočim vjetrušu kako doslovno kormilari na zračnim strujama.
Slobodno plovi, a krila jedva da pomiče... Ne sumnja, ne boji se... ne opire se
... nego čeka pravi trenutak da ju sila vjetra podigne na visine gdje bez imalo
napora manevrira zakonima fizike.
Trebalo je puno truda da to nauči,
ali i urođene upornosti da savlada vještinu. Zato ono za što si stvoren, to će uvijek naići na vjetar koji će
raširiti tvoja krila za let.
Gledam vjetrušu pa gledam prema obrisima Medvednice, pogledom tražim Podsused, pa toranj pa onda sve što dolazi nakon toga i mislim si... Vjetrušo moja, zaželi mi sreću i lake noge jer krila nemam da to preletim, ali imam srce koje mi ne da da ostanem u nizini i čekam.... nešto... nekog... nekad.... negdje... Vrijeme je na mojoj strani!
Kako bi svijet danas izgledao da su neki odustali svaki put kada bi im netko rekao da je nešto nemoguće, da za to nisu spremni... da čekaju neko drugo vrijeme... da se precjenjuju?!
Znam da ovo nije pothvat svemirskih razmjera, ali u mom glavi, točnije srcu to upravo jest tako! U mom svemiru to je ogroooooomna stvar! Rekla sam sebi da ću ponijeti sa sobom papirić gdje ću napisati zašto sam krenula na ovaj put i što to osobno znači za mene.
Gledaj samo što si do sada prošao u životu i još uvijek si tu, još uvijek dišeš, smiješ se, imaš predivne ljude oko sebe, imaš posao, dom, obitelj... Znači, mala moja... Moguće je! U krajnosti, ako ne uspiješ, to je ionako tvoja stvar! Ali želim živjeti život, a ne stalno se bojati... Moj život, moje odluke, moje strasti i želje....
Slobodna da letim kao moja mala vjetruša
Već se par dana budim ujutro s pogledom na dragu mi Medvednicu. Ujutro prekrivenu oblacima tamnim poput pepela, kasnije obasjana Suncem i na kraju predivnim zalaskom i mislim si – Dinka, puno toga si prošla... Ovo je opet nešto čemu ćeš reći DA jer život je prekratak da ga zbog straha od boli ne bi živjeli.
When you do things from your soul,
You feel a river moving in you, a joy.
Rumi
