DURMITORSKI BISERI - inventar dugoročnog pamćenja

Obećajem da ovo neće ići u nastavcima kao Talični Tom. Časna pionirska! 😉

„Poslat ću čovjeka“

Ova uzrečica je nešto što je poznato na cijelom Balkanu i očito je sastavni dio naše kulture. Naš stanodavac, koji je očito čovjek od utjecaja i valjda pola tog sela je u njegovom vlasništu, već nam je prvi dan na neke naše zahtjeve rekao da će poslati čovjeka za ovo ili ono. Ne moram reći da se većina „čovjeka“ nije pojavila jer eto, sezona je i gužva. 😁

Operacija EUROKREM

Durmitor se doživljava planski pa smo tako i mi imali plan za svaki dan. Iako smo Željka i ja bile jedini prvašići u našem razredu, dale smo sve od sebe da pratimo „plan i program“ našeg profe.

E da, da bi dan bio smisleno cjelovit, dečki su ga uvijek završavali uz kekse ili tablu Eurokrema i noćnu ćakulu... Znači cure mogu pričati, ali bome ni njih dvoje nisu daleko. No ok, „ratna“ strategija se mora svakodnevno apdejtati ne?! Fala dečki za trud! 😉

Čak smo probali igrati igru - pogodi tko je koja pevaljka! I moram priznati da su me neki dobrano iznenadili svojim znanjem! :) O imenima nećemo... Tu tajnu nosim sa sobom u grob. 😉

Šuti pi*... i pij! 😂

Ipak mi Bobot ostaje za sljedeću godinu jer neka klopa večer prije je imala zadnju riječ. Eto ti Martina kad nisam jela 'nešto na žlicu'. 😏 Uspjeli smo proći Bandijernu i onda je Dražen pokazao u daljini Bobota i mislim si - A na koju foru ćemo s ovog brda prijeći tamo?! Zar uopće ima staze?!

Sunce je neumorno pržilo i nije išlo u prilog mom stanju tako da sam ostala na Zelenom viru gledajući neku ekipu, wannabe Eskima, kako se lede u jezeru.

Dan bi otišao k vrapcu da nisam upoznala blago rečeno zanimljivog čovjeka – Voju i njegovog Boška juniora.

Prvo me upitao – Kakvo sam sranje pojela?! I onda me krenuo nalijevati s pelinom pa onda nekim napitkom kojem se više ni ne sjećam imena, znam samo da mi je rekao „Šuti pi*... i pij! Za 10 min si ko nova“, i brate mili, stvarno sam bila ko nova. Kasnije me stresla i groznica, ali drugi dan sam opet ko divokoza. Narodna medicina je zakon!😋

SPLID aplikacija vs. Ruski rulet

Iako pomalo zazirem od svih silnih aplikacija za ovo i ono i više volim dobru staru metodu olovka/papir, otkriće mi je SPLID aplikacija za dijeljenje zajedničkih troškova jer to više nije vrući krumpir koji se bacaka posvuda nego gospon Splid riješi sve to umjesto vas. Naša gadget girl sve ima i sve zna! 💚

Hipoteza - Učitelji su najgori učenici

Napravila sam jedan autopokus kako bi potvrdila ili opovrgnula postavljenu hipotezu. I kakav je rezultat? Pozitivan!

Kad bicikl nisi vozio godinama i onda ga uzmeš na put, to ne samo da otvori neke nove vidike, nego otvori i tvoja usta koja se bune kad se penješ uzbrdo, kad trebaš mijenjati brzine a nemaš pojma što ti Alan želi reći kad kaže da prebaciš u nižu brzinu?! I onda te se još mora načekavati jer se bojiš nizbrdica.😏 I to nije sve... Kvadovi ti otpadaju, a Alan se strpljivo trudi objasniti ti tehniku bicikliranja, a meni se vrišti od muke! Da, istina je, ponos mi je odavno pregažen dok gledam svoje kako piče naprijed. Ego mi je ful nažuljan kao i moja pozadina i pokušavam mantrati: „Okej je biti zadnja u koloni!“ . Alan, hvala ti na strpljivosti!

Međunarodna sezona „Ljubav je na selu“

Nikad ne znaš gdje će te Kupid opaliti svojom strelicom – očito i on ima Covid putovnicu da može prelaziti granice?!😎 U ovom slučaju, prilika ti se može stvoriti i na Prutašu. Odnekud se stvori on sa svojim podužim rezimeom čime se sve bavi, gdje je sve bio, što sve zna... I bome, čovjek je konkretan – odmah pita koja je od cura slobodna da se slučajno krivoj ne upucava. Odmah nam je krenuo pokazivati koje biljke su poznati crnogorski afrodizijaci, ali nek se zna da on nema problema na tom području.😈 Tako da curke moje drage, ni Crna Gora nije tako daleko za živjeti. Ako ima zainteresiranih ovaj momak čeka samo na vas.💘

 

I kako se sad odjaviti?!

Ljudeki dragi, gdje god da ste bili nadam se da ste uživali s vama dragim ljudima i da će vas te uspomene grijati u jesenskim danima.

 

KAKO JE SKOČIMIŠICU OSVOJIO DEČAK DURMITOR, A NE ONA NJEGA

Tko bi rekao no već prođe godina dana od neuspjelog pokušaja da moje noge prvi put kroče Durmitorom. Ove godine duuuugo sanjana želja mi se ostvarila i ne samo to – oborila me s nogu, ali doslovno (jer devet dana durmitorenja ipak ostavi trag na tvojim koljenima). 😅

Prije nego krenem u raspis durmitorskog eventa želim vas upoznati s još nekim akterima ove priče koji su ovoj avanturi dali poseban šmek koji ne zaboravljaš tako lako. 

Dame i gospodo, predstavljam vam Željku, moju apartman cimericu koju ću od milja nazvati 'Gadget girl' jer ta cura je spremna za sve uvjete koje jedna planina može pružiti. Samo jako Željka! 

Novi suputnik u ekipi je bio Alan, bajk stručnjak, čovjek koji za vrijeme ima svoju osobnu mjernu jedinicu – npr. Durmitorski prsten čovjek odvozi za manje od 4h (Alan, pliz nemoj se ljutiti jer ne znam točne brojke), ali kad je u pitanju klopanje doručka i spremanje... e za to treba iiiipak malo više vremena jer s carboloadingom se ne treba žuriti. 😁

I naravno, dinamični duo – Franci i Dražen. Franci kao profa opće kulture Balkana i njezinih žitelja, te Dražen kao nesuđeni profač povijesti i stručnjak za bitku na Sutjesci, Drugog svjetskog rata te pomalo teoretičar zavjere. I da, strastveni pobornik mesne industrije te razvoj stočarstva u Žabljaku. Mislim da bi ga trebali proglasiti počasnim građaninom. 

Dan je počeo kao i svaki drugi, u 3.30h😂 jer Alan kaže da je to optimalno vrijeme za ukrcaj bajkova i polazak. Zvuči jednostavno je l' tako?! Ekipa obećajem da ću nam do sljedeće godine tiskati majice s logom „Seize the Day“. Pa i nije Crna Gora tako daleko ha?! A neeee nije.

I što sam naučila vozeći se do Crne Gore?! Hmmmm... 

- Koliko čuda od stvari, opreme i ljudskog potencijala stane u jedan Nissan Navaru,

- da je moguće naći smisao života iliti bar ovog putovanja u obliku endemičnih travničkih ćevapa, 

- kako su Toše Proeski i Abba muzika koja najbolje paše do ulaska u Crnu Goru, a onda je vrijeme za kulturno uzdizanje uz narodne glazbene brojeve,

- kako je premalo kilometara od Zagreba do Žabljaka, pa hajdemo još do Sutjeske da ispenjemo Maglić jer.. why not?! Gušt je kad kolektivna neispavanost utječe da pošteno fulaš markiranu stazu te skoro do vrha istražuješ sipar😂. To je zdravo za tijelo i dušu je l' tako šefe?!

No to nije sve! Prije toga lagano zagrijavanje do vidikovca Dragoš gdje nam pričaše o legendarnom slapu Skakavac.

- kako prolaskom kroz Bosnu maltene svaka planina/brdo bi mogla biti jedna od poznatih Bosanskih piramida (a možda da ZTŠ tamo organizira neki balkanski trek?) 😁

- te kako je moguće skoro pa 24h biti u autu s petero ljudi pod sloganom „Ujedinjeni u različitosti“ i da smo svi okej s tim.

O svim drugim dogodovštinama i životnim lekcijama koje me tek čekaju po dolasku u Crnu Goru u sljedećem nastavku. Stay tuned. 😁

Mačka na vrućem asfaltu

Što pomisliti kad pospanim nedjeljnim korakom prolaziš Tkalčom i naiđeš na ovaj papirić prije samog starta Boroše? Je li ovo neki nebeski znak? 😉 Za nešto manje od sat vremena kreće jedinstvena trka državnog prvenstva u brdskom trčanju koja starta s Trga s pogledom na toranj, cilj kojemu stremiš.

Sunce prži nimalo sramežljivo, razni klupski dresovi skakuću i istežu se oko tebe, slikanje ekipno i pojedinačno...  A ko može odoljeti fotkanju?!

Lagano zagrijavanje prije starta, ćakula o jučer-danas-sutra trkama i dođe vrijeme da se stane iza startne linije i čeka na daljnje upute koje ne čuješ jer svi bruje ko pčele u košnici. 

Jaaaao kako nam je svima falio ovaj zajednički start, leptirići u želudcu, miris znoja (ehhh, to poliestersko vlakno uvijek širi miris svoje spoznaje)... Pokušavam se „složiti“ u sredinu da te brzi ne povuku pa krepaš već nakon par kilometara ceste, a opet da te srednja ekipa gura do kraja.

Ali ovaj put priča ipak ide u drugačijem smjeru od trke same.😉

Razmišljam si o toj poruci koja mi se „slučajno“ našla na putu i mislim si – pa stara, nitko ti ne može pokvariti dan (baš ono čitavih 24 sata) osim ako mu to ne dozvoliš – e tko je onda idiot u cijeloj toj priči?!

Riječi i ponašanje ljudi koji to uspiju, zapravo su nešto što i ja duboko vjerujem u sebi i o sebi i zato me to i može „zagrebati“. 

Biti uspješan u poslu, u obitelji, na trci, čak i dok tražiš akcijske ponude u dućan😃... To nema smisla stavljati u usporedbu s drugima zbog toga što je rezultat takve jednadžbe uvijek negativna vrijednost prvenstveno za tebe samog. 

Pobogu Dina, čemu sva ova filozofija u nedjeljno jutro?! Zbog toga što biti uspješan meni jedino ima smisla ako uključuje drage ljude koji su dotakli žice mog srca.

Zato ovaj tekst želim posvetiti jednoj srčanoj i snažnoj ženi koja će možda umrijeti od neugode, ali nadam se ne od srama😅, kad vidi da njoj posvećujem ovaj tekst.

Draga moja Sanja, presretno sam biće što si mi darovana u život ne samo kao sestra s kojom dijelim sličan genetski materijal (pa u slučaju da će mi jednog dana trebati donor organa, znam na čija protuprovalna vrata ću pokucati😉) već što si mi i prijatelj s velikim P.

Ko' bi reko' čuda da se deseeeeeee.... Evo me! Harmonika u pozadini, Halid Bešlić i opaaaa!

Dina, saberi se! Ali priznajte da nam svima fali čaga pa iako bila i narodna! (koju btw svi nekim čudom znamo)

Sister je zapravo bila ta koja me upoznala sa svijetom trčanja. Njezina je strast cestovno trčanje, što meni baš na prvu i nije sjelo. To je u početku izgledalo kao da ideš na blind date, a s druge strane je lik koji ti baš i ne sjeda na prvu, ono, ima nešto zanimljivo ali nekako još nije vrijeme.

E ona je bila ko taj lik koji cijeli dejt ne prestaje trčati, ups.. pričati o trčanju, treninzima, pejsu, pb-u, koje tenisice su za pronaciju, supinaciju... štaaa?! Pa tenisica za cestu, pa ista takva tenka samo bolja verzija... I na kraju pitanje – hoćeš li ići sa mnom trčati?! - Kaj si ti luda?! Ne da se to meni! 

No s vremenom vidim kako ta curka pršti od energije, a i tijelo joj, brate mili, počinje izgledati ko tijelo ptice trkačice i mislim si, pa da je to trčanje takva patnja, žemska ne bi tak zračila tim trkačkim UV zrakama?😉 

I nije prošlo dugo, kupila ja svoje prve tenke, protrčkarala malo solo no nije mi to bio neki gušt! No gdje naći ekipu za trčanje?! Hmmmmm...

Vjerujem da je ta želja otvorila put do najdraže mi ZTŠ ekipe. Znači, preko tjedna se trči po Maksiću, a vikendom se ide na Sljeme?! Dobitna kombinacija!

Na kraj je naša familija dobila dvije loze Klarinovih, jedna voli cestu, a druga voli trekanje po šumi.

Ko' bi reko' čuda da se deseeee....

I nakon njezinog propovijedanja meni, ovaj put ja pokušala nju obratiti na bregove, no mala se nije dala! 

Kaže ona meni, gle, tu je previše rizika da se ozlijedim, koljena će me boljeti na spuštanju, čemu to pentranje u brdo i da to traje satima, a da ne govorim o vašim underground trkama, ludi ste!😅 

Zapravo je baš fora sva ta trkačka različitost – puni nas isti adrenalin koji širi nosnice, čini da nam se žile račvaju na čelu, daje nam onaj luđački sjaj u očima, trbušnu nervozu (nikako virozu) prije trke i onda nakon svega, kucnu se čaše, zažele dobre želje i idemo daljeeee!

Sanja, divim se tvojoj upornosti i kreativnosti! Što si žena koja izlazi iz okvira, koja se ne boji neuspjeha jer one su sastavni dio uspjeha, koja slijedi želje svog srca i zna da zaslužuje ono najbolje – e za to treba hrabrost! Za to trebaš voljeti samog sebe!

Mene inspiriraš da nikad nije kasno da se usudim iskoračiti još jedan korak naprijed i da se sjetim da koliko god voda dođe do grla, da uvijek postoji rješenje!

Zato sam preponosna što smo zajedno prošle našu prvu Borošu, hibrid ceste i traila i što smo se suportale do kraja. Dogovor je bio da ćeš nam ti držati tempo na cesti, a ja ću nas gurati u brdo. Na kraju si ipak ti bila veća podrška meni, ali bravo jer si iz mene izvukla ono najbolje što sam u tom trenutku mogla dati! 

Istina je, svakakvi ljudi nas okružuju, neki stvarno nisu vrijedni jednog slova na papiru i zato je puuuno bolje usmjeriti se prema onima koji čine tvoj život bogatijim!

Sister, tak imam te rad!💚

Papaj, vizualiziraj i guštaj

„Kad narastem bit ću televizor, kad narastem bit ću TV...“ Ako znate ovu uvodnu špicu onda to znači da smo generacija! E pa draga moja generacijo, pozdravček!

Namjerno neću reći da smo izgubljena generacija….

Možda smo nekad malo pogubljeni ko kad se pokušavaš usjeveriti na karti, smotani ko palačinak, razlijepljeni ko kukac na vjetrobranskom staklu, spaljeni ko Čeh na godišnjem, ali dokle god smo na nogama nikako nismo izgubljeni.

Da se vratim na uvodnu špicu „Parlaonice“ – jedna od tinejdžerskih emisija koje sam voljela pogledati te potajno htjela da i moj razred bude dio jedne takve debate. Mjesto gdje su se iznosili različiti stavovi te se pokušavao nadmudriti „protivnik“. Mladi koji su vjerovali da su bitni.

Danas mi se nekako čini kao da su mnogi zaboravili da je njihov glas originalan i nezamjenjiv!

Svako od nas ima svoju nišu u kojoj treba pustiti svoju autentičnost bez obzira na okolišnu ekipu koja je uvijek tu negdje da dislajka ono što kažeš, napišeš, komentiraš... Ali ne govori li možda to više o njima nego o tebi?!

Zato ovo pišem onoj jednoj duši, koja će dok ovo čita možda i osjetiti da želi ponovno pronaći svoj glas. Ne brini... taj glas je tu... nije se izgubio...  Čeka da ga opet pitaš za mišljenje umjesto da to tražiš u drugima koji su često i zbunjeniji i nesigurniji od tebe. Tvoj glas zna što voliš, želiš, trebaš, možeš... samo da bi ga čuo ponekad trebaš utišati sve druge glasove.

Mrvice kruha po putu

Ono što vjerujem jest da nam život ostavlja neke znakove na putu! Nema krivo i pravo... ima samo lijevo, desno, uspori, ubrzaj ili stani. Učiti uživati u putovanju, a kad dođeš do cilja sreća će imati bogatiji okus.

Svoju lekciju o tome sam učila pripremajući se za 1M. (opet ja i lekcije – gle, profa sam u duši i ovo je profesionalna deformacija tak da... he he)😃

Lekcija koja je trajala 53 km i održavala se uživo (ponekad sam poželjela da bude virtualna) na ukupno 2800 visinske.... Neki će pitati, a gdje je to? To je Transverzala Medvednice iliti početak i kraj 1M staze. Još preciznije? Od Podsuseda do Vugrovca.

Prošlogodišnje iskustvo staze i naše entuzijastične gomilice predvođene gosparom Baticom bila je lekcija izdržljivosti iako smo ispali iz limita pa nismo uspjeli proći Horvatove. Zadnji dio smo prošli po mraku (iskreno, meni se toliko zamračilo u glavi da se skoro uopće ni ne sjećam zadnjeg dijela).

Možda je i bolje potisnuće tih uspomena u duboko zamrzavanje da sam čak ove godine ponovno poželjela da idem, ali ovaj put sama. Nešto iznutra mi je govorilo da unatoč svom ziheraštvu iskoračim pa makar ne uspjela! Jer da nije bilo vanlimitnog 1M ne bi bilo ovogodišnjeg unutarlimitnog 1M.

Eh sad, što se tiče same pripreme, s obzirom na moje iskustvo koje je još uvijek mršavo, godine treniranja kojih još uvijek nemam te izdržljivost koja je tek u povojima... Nije se tu moglo napraviti čudo, ali umiriše me riječi mudraca Batice - gle, nije da ideš sad na neki opaki rezultat i da, nije ti dovoljno dva do tri puta tjedno trčati, ali okej... Boravi u brdima vikendom barem 5 do 6 sati. Nizbrdice i ravnine lagano trči, i vježbaj noge na usponima... Prihvatih tu mudrost kao svoju zvijezdu repaticu jer to mi je bilo skroz realno i izvedivo u vremenu koje sam imala ispred sebe. Ajmo reći da sam se trudila odraditi zimsku bazu koliko god su mi to obaveze dozvoljavale.💪

Kad se male ruke slože....

Motivacija mi je porasla za 100% kad se jedan usputni razgovor s Draženom pretvorio u dogovor da ćemo prolaziti dio po dio staze do same trke. Draženeeee, ako ovo čitaš (iako znam da ti se neda pa samo lajkaš) znaj da su mi ti treninzi puno pomogli i što si nabijao tempo i slušao naša prigovaranja (očito si imao čepiće u ušima) - Hvala za želju i volju!! I naravno, pomoćni trener Vigo.💚

Znam da si bio (barem malo) ponosan na to što sam došla u limitu do Vugrovca, iako si rekao samo – super!😂 A tek neki dan mi je Franci priznala da ste mislili da ću se polomiti do kraja! Drago mi je što ste to tek sad rekli! Hvala vam ekipa do neba i rikverc!💚

Iskreno, da se vi niste zauzeli za mene i da iz tjedna u tjedan nismo trenirali kilometar po kilometra... Ne znam baš jel' bi me 1M vidio ove godine osim možda kao dočekušu na cilju.

Kako to? Kako to?

Osim što sam poznata po tome da imam hrpu pitanja (Kiki, hvala na svoj tvojoj strpljivosti i iscrpnim odgovorima... vidi se da radiš u školi, kolega😃) stvarno se volim pripremiti za ono što me čeka koliko god je moguće. Našla sam karte i doslovno pokušavala vizualizirati komad po komad staze... Mislim da je vizualizacija jedno vrlo moćno glaveno oružje koje ti uvelike pomaže da prije nego što se nađeš na nekoj trci, ma u bilo kakvo životnom izazovu i prekretnici – da si u glavi već bio tamo i kreirao sve moguće scenarije i nekako „proživio“ stazu!

Oukej, karte su tu... iscrtavam dio po dio prateći gpx trag, zapisujem punktove na kojima je voda, izračunavam koliko mi otprilike treba do vrha da budem u limitu i koliko će mi trebati za ostali dio staze. Već sad malo bolje kužim na koji način reagira moje tijelo i psiha – koliko mi treba sna, što trebam jesti zadnji tjedan pred trku, koliko piti tekućine i paziti da se zadnjih dan dva svako malo tankam s mineralnom i papam ajmo reći malo više ugljića (moš' mislit kak mi je to teško palo).  Ne znam kako je ostalima, ali mene je to toliko obuzelo da sam veći dio dana samo razmišljala o stazi i kako će biti, a dan se nekako odradio sam od sebe (bar se meni to tako činilo).😅

Prošlogodišnje kritične točke…. hmmmm, uspon sa slapa Sopot - e to će biti zanimljivo! E da, spuštanje na Kraljičin zdenac gdje smo čak i predahnuli koju minutu no moj je problem bio što su mi se noge počele kočiti tako da mi je uspon prema Mrcini bio doslovno mrcvarenje apsolutno svake stanice moga bića, a da ne govorim kakvi su lijepi stihovi lepršali mojom glavom i lebdjeli na mojim presvetim usnama.

Željela sam ove godine proći sve pa koliko god to trajalo, no iskreno sam se bojala Srneca (prvo hoću li ga uopće pogoditi), a onda srnećim skokovima preskakutati Horvatove, i to nije sve – čeka te još uspončić do Hunjke! Ali stara moja, to je zadnji bastard od uspona! 😎

Dakle, u glavu sam si snimila – kad dođeš do Hunjke samo ideš i ideš do cilja.

I dođe 20.3. , start je u 8h. Dogovor je da ću ipak krenuti s Ivanom i Mikšom, no nije prošlo dugo I shvatila sam da mogu ipak malo povući tempo i krenuti sama. I sa svakim korakom sve sam više uživala jer bio je to moj vlastiti tempo usklađen s mojim dahom. Najbolje od svega je što mi je štekao internet tako da se nisam mogla oslanjati na sve te dodatke, a i sat mi je odbio poslušnost tako da jedino što sam znala jest koliko je sati!! Eto, to je bila moja oprema – noge, štapovi, otkucaji srca, dah i ako me netko pita na putu – znat ću mu reći koja je ura!😂

Prošla prvu kontrolu na Kamenim svatima i idemo dalje, nema zadržavanja... Srećem ekipu po putu koju pratim i tako se učim držati jednoličan tempo dok se malo ne zagrijem. Sljedeća je Glavica gdje usput srećem Mateja koji već juri dalje (znači Margita, muž ti je legenda! Ako Lara bude na njega, neće ti manjkati kardio trening na dnevnoj bazi). Ajmo par grožđica u usta, malo meda, zalij vodom i idemo dalje. Naravno i fotka koju neću objavljivati jer izgledala sam „bajno“.

Eto me na slapu Sopot... Jao što volim ovo mjesto! Slik slik... i pogled prema onom divnom usponu koji šapuće da napustiš svaku nadu! 😏

Ali nema druge nego ići gore – znači noga, štap, noga, štap, noga, štap, stani i dođi do daha, pa opet noga, štap... Ne gledaj prema gore već samo znaj da si svakim korak sve bliže ravnom. A po ravnom čak možeš i trčati!!! Jaaaooo, to je divna vijest!

Sljedeća kontrola je Risnjak gdje točim vodu, a pored mene ekipa gleda kaj mi je... kam žurim?! Kaj ne znam uživati u životu?! Ajme, kad bi oni samo znali koliko meni ovo pokreće krvožilni sustav!

Stižem na Grafičar koji je na baš zanimljivom geografskom položaju. I naravno dok se ja penjem prema njemu, ekipa već trči prema dolje ali okej Dinka, svatko ima svoj ritam. Ti samo furaj svoje! Zasad se držim limita tako što gledam na svom satu koliko je sati, ali u gabaritu sam. Jurim prema Kraljičinom zdencu, ali nema zadržavanja jer sam imala mrcinski deja vu od prošle godine.

Zato jednostavno stišćem da čim prije razvalim Mrcinu. Noge se bune, ali proći će i to!

Uskoro se na stazi počinje pojavljivati lagani sniježni prekrivač, a snijeg je znak da sam blizu vrha!!💚

Evogac, Tomislavac i Gelender (koji dodirujem u mislima) i to je to – sat i pol prije limita! Ooooo yeaaaahhhh!!! Svijet je moj!!! Dal da idem dalje ili mi je dosta?! Ma naravno da idem dalje! Paralelno šaljem fotke kontrola svojoj ekipi i predobar je osjećaj kad cijelim putem znaš da netko navija za tebe i bodri da ne odustaneš! Znam da ovo hardcore ekipu trekera ne dotikavlje, ali ja sam još mlada zelena biljčica.😁

Iskreno, malo me mučio drugi dio staze, od Hunjke nadalje, jer taj dio nisam stigla proći no nekako sam si mislila da će se sve riješiti putem. I tako je i bilo.

Na vrhu sam srela Brunu koji je malo prenaglo krenuo pa mislim da sam mu došla ko dobar balans do samog kraja trke.

Prošli smo Runolist, pa Puntijarku i tamo nam se pridružila Josipa kao moralno pojačanje. Opskrbila me frutekima, popila sam elektrolite i nastavljamo dalje. Trudila sam se svjesno jesti malo po malo iako nisam imala apetit, no nastavljamo se kretati jer noge će pustiti korijenje.

Upravo nas čeka Srnec, Horvatove i uspon do Hunjke tako da – ajmooooooo!!! Noge su teške, pretpostavljam od blatoumora, ali jednostavno idu jer glava kaže da moraju ići.

I znate što – noge su došle do Hunjkeeeeee!!! Wuuuuhuuuuuu!!! Mamicu ti!! We did it!!

Još nas čekaju Gorščica i Lipa aliiiiii.... osjećaj je fenomenalan!!!! I sad dok ovo pišem opet imam trekerske valunge!😂

Ajme koliko je glava ključ u svemu ovome! Koliko ti izlazak iz zone komfora često donosi kombinaciju i boli i straha i nesigurnosti, ali s druge strane proživljavaš tako jake pozitivne emocije te upoznaješ u sebi snagu za koju nisi ni znao da postoji!

Ostali dio puta bio je, unatoč umoru i želji da preletiš do cilja, pun lijepih iznenađenja zbog kojih ti srce naraste za barem jedan broj.

Prvo smo sreli našeg Zvonka koji uvijek ima osmijeh od uha do uha... Znači, kad narastem želim biti Zvonko Vida.

Ubrzo nakon toga naš tim opet raste jer stižu nove motivatorice svježih nogu – drage naše Iva i Zrinka koje će se ove godine okušati i na Traversi. Cure, baš ste me iznenadile i podigli snagu na sto!!💚 Čak sam vas u nekim dijelovima i prestigla (znam da ste mi popustile, ali to mi je puno značilo).

Coca Cola na Lipi imala je okus kao niti jedna Cola do tad!😋

Iskreno, malo me iznenadilo koliko je još bilo brdašaca putem do Vugrovca zbog toga što je mozak već isključio mogućnost tako nečega, ali ono... Mali zez pred kraj! He he....

 I je l' to moguće... vidim dom u Vugrovcu u daljini!!! Je l' to to?! Jeeeee!!! To je to!!! Gle, i auti su tu sparkani! Wuuuu huuuu!!

Neka ekipa vrišti na cilju i mislim si kome to vrište?!! Kad ono – pa to je moja ekipa!!! Srce će mi iskočiti od dragosti! Još malo i u cilju si Dinka.... Stisni koliko ideeee!!!

I to je to – 9h:05min!!!!! Značiiiii tooop!!!! Ovo je van svih mojih očekivanja!

Uspjela sam!!! I to dva sata ispod limita – not bad for the first time baby!!

Iskreno, krenule su mi i suze – ali to je baš ona čista iskrena emocija jer ovakvo iskustvo pomiče sve moje granice, ali najviše one nevidljive!💚

Draga moja ekipo s kojom sam bilo trenirala ili bila rame uz rame na trci ili nakon trke prepričavala dojmove i svi oni koji nisu mogli doći, ali su se javili...

Što vam drugo reći nego HVALA OD SRCA jer ovako nešto ne možeš proći sam niti želiš proći sam!

A kad sve preživiš i malo proživiš sam sa sobom, želiš tu radost i postignuće podijeliti s drugima kao poticaj da naprave to isto u svojim životima kroz ono što oni smatraju da je vrijedno tolikog truda i volje i iznad svega – strasti i srčanosti!

Za svakodnevno pomicanje granica i autentičan glas svakog od nas!

Sviće zora u s...... rijedu

 Imamo li stvarno dovoljno vremena za sve što želimo napraviti?

Ako kažemo da nemamo i da je to nemoguće – zašto je to tako?

Neki dan mi prođe glavom misao – živjeti u zoni komfora...

Zašto neki imaju potrebu iz dana u dan pomicati svoje granice jer slušaju glas koji ima kaže - brže, više, bolje... Dok nekima svaki dan je isti i predvidljiv i kao takav dovoljan?

Mislim da tu nema točnog/netočnog odgovora nego je možda jedina razlika u ovome - živiš li život koji te čini sretnim ili živiš nesretan život jer smatraš da ga drugi čine nesretnim? Kad malo bolje razmislim, namjerno to pitanje postavljam prvo sebi jer jedino sam ja ta koja dozvoljavam ljudima do koje mjere će doći u moj život i imati utjecaj na njega.

Imam li stvarno dovoljno vremena u danu da radim ono što volim i da mi to puni baterije kako bih mogla otići na mjesta koja će ih prazniti, ali ne zato što su ta mjesta loša nego jednostavno život je upravo to – DAVANJE I PRIMANJE.

Toliko toga smo primili u život; rodili smo se s tolikim sposobnostima i talentima koji su se godinama razvijali... tu su da budu meni i drugima na korist. I da, to često iziskuje napor i gubitak energije ako se trudiš davati svoje najbolje.

S jedne strane si zapaljen jer slijediš svoju strast...

... a s druge strane – prazniš se jer nešto od tebe prelazi na druge ljude koje srećeš putem. Ali nekim čudom, zapravo si sve bogatiji čovjek jer SVAKO iskustvo je ono što te čini takvim.

Čak i na ona koja u tebi izazivaju ljutnju, mržnju... Ljutnja  je zarazna. Jedna mudra ide ovako - ljutnja je kao da ti popiješ otrov, a očekuješ da tvoj neprijatelj umre.

Ali ako je ljutnja zarazna... pa zar to ne vrijedi i za pozitivne emocije?

Ne znam je l' itko napravio eksperiment da se namjerno nasmiješ nekom prolazniku? Probaj to napraviti, preeeeefora iskustvo! (dobro kužim, sad je do malo teže napraviti ispod naših maskica... ali, budimo kreativni ne?)

Prvo su ljudi malo zbunjeni, kao u stilu, je l' ti to meni nešto? Ali u 100% slučajeva ti uzvrate osmijehom! Jer to je univerzalni jezik naše vrste! Ekipa, i životinje se smiju kad su sretne... Daj Dinka, pričaš gluposti... Možda, ali vi koji imate svoje ljubimce znam da ćete me podržati... 

Nasmij se nekom od srca! Pomozi nekome, nastavi razgovor s bakom u tramvaju ako vidiš da želi pričati... Nikad ne znaš koliko dobrih stvari se može dogoditi iz toga! Hvala lijepa našoj sveopćoj digitalnoj povezanosti no meni treba lijepa riječ, zagrljaj, razumijevanje, utjeha, ohrabrenje... 

ALI, ako je to ono što ja želim primiti – prvo to jednostavno budi nekome drugome. Nije da mi to uvijek ide od ruke, ali tako je dobar filing kad tako nešto učiniš.

 Zašto toliki kilometri?

Zašto sav taj znoj i muka po mišićima, borba u glavi, logika koju si ostavio doma, a srce i odlučnost koje si ponio sa sobom?

Zašto sve to kad znaš da te ne čekaju tratinčice po putu? Okej, čekaju te ciklame, jaglaci, proljetni drijemovci... Moj iskren odgovor – a zašto ne?! Zašto ne vidjeti kolika je snaga tvog tijela, čak i više, snaga tvoje glave jer jači si nego što misliš. Zar nisu to dobra mjesta i trenutci gdje se ponovno podsjetiš na to da sve počinje u glavi.

Nedavno mi je jedna osoba rekla ovo: „... bitna je odlučnost, a volja i želja se podrazumijeva, i idu uz odlučnost... Glava će te nositi kroz bilo koji izazov, avanturu pa tako i 1M... Tijelo samo prati glavu, ne mrcvari se nego živi što je moguće ugodnije kroz taj neobičan put koji prolazi. Budi prisutna u svom tijelu i slijedi svoj put u avanturu... Kockice se lagano poslože ako znaš što želiš... Vrijeme je na tvojoj strani!“

I ako ona ovo ikad pročita, želim joj reći da nije ni svjesna koliko su mi te riječi značile ne samo kao ohrabrenje za trku, nego i za mnoge druge „trke“ koje trčim paralelno u svom danu. Gdje se učim da je uspoređivanje besmisleno te da je jedina stvarna trka, trka koju vodim sa samom sobom. I to je predobar osjećaj kad učiš da si ti taj koji svojom odlučnošću mijenjaš staze svog puta unatoč neizvjesnoj i nepredvidivoj budućnosti.

Prepreke na putu su tu da izvuku tvoj maksimum, ne da te zakopaju

Samu sebe zakopavam svaki put kad svjesno pristajem ostati u granicama poznatog, a znati da mi tamo nije mjesto. Život je THE avantura s bezbrojnim mogućnostima!

I dođe vrijeme mog prvog ožujačkog JGL-a (asocira na neke sponzore, ali svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna).

Mračni sljemenski start u 5:30, ali eskluzivni prvi redovi za hvatanje sunčevih zraka. Stvarno neprocjenjivo!

Ali kad bi vi samo znali koja logistika stoji iza svega toga da se ja tamo pojavim u 5:30! Jedan dan se planira za dva dana jer Gorica je ipak pinkicu dalje od Markuševca i Dubrave. (btw, blago vama koji živite u tim krajevima), ali sreća je u tome što radim popodne.

Dogovor je konačno pao, prespavanac kod moje drage domaćice i prefine majstor šefike Petre te ujutro zajedno krećemo na naš JGL prvenac. 

Što ponijeti od stvari, kakva je prognoza, koje su mi obaveze za drugi dan, kad mi ide bus, kako doći do Petre, trudim se da mi sve stane u jednu malo veću torbu... I sve je spremno, sat je navijen, Kung Fu Panda je djelomično pogledana prije spavanja (baš sam se nekak mogla poistovjetiti s njim) i u krpe. Neeeemogu spavati!! Ha dobro, bar onda leži i odmaraj dok ne zvoni sat. Znači 4:15 i hop na noge lagane (moš'mislit)... Brzo oblačenje, kava, nešto u kljun i via putevima Blizneca. I kad ono, gužvica na parkingu. Ima još ekipe koja mjesečari i liječi nesanicu! 

Par minuta je prošlo, svi stali na imaginarni start i ajmo... Prvi put ću proći cijelu JGL stazu (ups! Nemojte nikome reći). Prvo me bilo strah da ću ostati zadnja jer eto, Kung Fu Panda je isto malo zaostajao za ekipom. Ali ispred sebe vidim Tajanu i trudim se držati s njom korak, dobro ako ništa drugo, barem na dovoljnoj udaljenosti da vidim kamo ide. J I ubrzo, mrak prelazi u predivno tamnoljubičasto plavo nebo sa žutonarančastim bojama. Znači, pogled za milijun dolara. Svako malo se okrenem jer ne mogu se prestati diviti toj predivnoći od jutarnjeg neba. Ali moram priznati i ovo... Ljudeki, nije to nimalo laka staza za proći. Istina je, ima manje od 5 km do gore, ali brate mili, samo je gore gore gore i tu i tamo kao bi trebao potrčati onu neku ravninu (nemam pojma trenutno kak to izvesti, ali ok, doći će uskoro i travanj izdanje.)

Želja mi je doći ispod sat vremena i mislim da ću čak i uspjeti. Ekipa se već krenula spuštati i hrabri putem. To puno znači! I evo žičara, kamene stepenice, onaj popločeni uspon gdje malo izvrćeš noge i Sablja s bilježnicom. Juhuuuuu, 55 minuta do gore! Dinek, ovo zaslužuje kavicu i nešto slatko kad se spustiš u civilizaciju. Tu su i Martina, Iva, Zrinka... Ekipa za sto!

I okreneš se prema Suncu, a ono grije najtoplijim zrakama ikad. Dišeš punim plućima i spreman si za ostatak dana. Wow, ovo iskustvo želim imati opet!

No prije novog JGL-a, opasno se približava datum 1M

Neki dan trčim svoje zadnje kilometre prije same trke i uočim vjetrušu kako doslovno kormilari na zračnim strujama. Slobodno plovi, a krila jedva da pomiče... Ne sumnja, ne boji se... ne opire se ... nego čeka pravi trenutak da ju sila vjetra podigne na visine gdje bez imalo napora manevrira zakonima fizike.

Trebalo je puno truda da to nauči, ali i urođene upornosti da savlada vještinu. Zato ono za što si stvoren, to će uvijek naići na vjetar koji će raširiti tvoja krila za let.

Gledam vjetrušu pa gledam prema obrisima Medvednice, pogledom tražim Podsused, pa toranj pa onda sve što dolazi nakon toga i mislim si... Vjetrušo moja, zaželi mi sreću i lake noge jer krila nemam da to preletim, ali imam srce koje mi ne da da ostanem u nizini i čekam.... nešto... nekog... nekad.... negdje... Vrijeme je na mojoj strani!

Kako bi svijet danas izgledao da su neki odustali svaki put kada bi im netko rekao da je nešto nemoguće, da za to nisu spremni... da čekaju neko drugo vrijeme... da se precjenjuju?!

Znam da ovo nije pothvat svemirskih razmjera, ali u mom glavi, točnije srcu to upravo jest tako! U mom svemiru to je ogroooooomna stvar! Rekla sam sebi da ću ponijeti sa sobom papirić gdje ću napisati zašto sam krenula na ovaj put i što to osobno znači za mene.

Gledaj samo što si do sada prošao u životu i još uvijek si tu, još uvijek dišeš, smiješ se, imaš predivne ljude oko sebe, imaš posao, dom, obitelj... Znači, mala moja... Moguće je! U krajnosti, ako ne uspiješ, to je ionako tvoja stvar! Ali želim živjeti život, a ne stalno se bojati... Moj život, moje odluke, moje strasti i želje....

Slobodna da letim kao moja mala vjetruša 

Već se par dana budim ujutro s pogledom na dragu mi Medvednicu. Ujutro prekrivenu oblacima tamnim poput pepela, kasnije obasjana Suncem i na kraju predivnim zalaskom i mislim si – Dinka, puno toga si prošla... Ovo je opet nešto čemu ćeš reći DA jer život je prekratak da ga zbog straha od boli ne bi živjeli.

When you do things from your soul,

You feel a river moving in you, a joy.

Rumi

Top lista jednog trekerista

Piši, Dina piši.... kaže mi ekipa, kaže mi glava, kaže mi srce.... Sjeti se dogovora sama sa sobom! Piši jer to te čini sretnom, jer to te uči kako da staneš i dopustiš samoj sebi proživjeti neki događaj, a ne da imaš osjećaj kao da je sve prohujalo s vihorom zajedno sa Scarlett O'Harom (btw, taj film nisam nikad pogledala otpočetka do kraja... kao ni „The Great Gatsby“). Tko hoće, nek me pozove u kino.

I razmišljam si „pa o čemu ćeš pisati ako si zbog ozljeda malo zakazala u Mrak kombama“, koje su bile očiti zimski hit s obzirom na sve epidemijske nedaće! Zato dogodine I'll be ready iliti #nemalabavo.

I dok se vozih gradskim prijevozom pade mi ideja – top lista jednog trekerista?! Mislim da ta lista pjesama može biti puuuuno duža i priznali to ili ne, no pjesme ponekad na poseban način obilježe neke događaje u našim životima! Neovisno o tome jesu li ti događaji bili ugodni ili neugodni – dio su nas kao što je prašina sastavni dio kuće koliko god tvoj OKP dolazio do izražaja.

No da krenemo nekim redom... Slijedi Billboard Hot 10 za ovu našu regiju.

1. Malo mi za sriću triba

Ajd iskreno – kad se konačno usudiš stati u danu, usred svog užurbanog života te pustiš sve i svakoga tko zaokuplja tvoje misli... Kad udahneš i izdahneš... Zar stvarno misliš da bi te toliko neopisivo usrećio veći auto, plaća, nova kuća, dečko, cura...? Nije li to zapravo „dodatna oprema“ koja obogaćuje tvoj život, ali dubinu i smisao svakom osjećaju daješ ti sam?

Kad si samog sebe zadnji put pitao što te je veselilo dok si bio mali klinac? Što te rastužilo? Što ti je bilo bitnije – biti u pravu ili biti u miru?! Što ti je danas važnije – znati tko si ili s kim si?

Svatko sam za sebe zna odgovor, ako si spreman biti iskren... U ovim jednostavnim pitanjima leži sloboda i lakoća življenja.

Zato, možda da se češće podsjetimo koliko nam malo za sriću triba!

Kad radim u danu stvari koje me vesele - svijet stvarno postaje bolje mjesto!

2. I have the moves like Jagger

Svaka trka je nova strategija! Vještine se bruse iz treninga u trening, svako iskustvo te čini mudrijim da, kad se jednom nađeš na terenu, složiš logistiku koja glavu čuva, ali od koje ponekad glava i boli. No hej, greške su ponekad najbolji učitelji!

To me potaklo na razmišljanje – što je to što nas čini vrhunskim u onom što volimo raditi? Jesu li to neke genetske predispozicije, godina proizvodnje, jel pametnije ako igraš na „svježinu“ ili na gomilu prijeđenih kilometara u svojoj trekerskoj štoriji? A možda je i do sretne ili nesretne zvijezde pod kojom si rođen? Ili je možda do veličine amigdale koja može umanjiti anksioznost prema situacijama koje inače kod ljudi izazivaju strah, pa su zato neki luđi u svojim šumskim vratolomijama... Ne znam, samo razmišljam na glas...

Možda je dobitna kombinacija imati svega pomalo, ali ono što je svakako dio moje priče jest upornost i karate zahvat „grizem kao pit bull i ne puštam“! :)

3. Oh Lord, won't you buy me a Mercedes Benz?

Eh da... Kad jednom počneš trčati nikad dovoljno tenisica u ormaru! Smijala sam se sister koja je prije mene krenula s trčanjem – ovo su tenisice za cestu, ove su za trku, ove pak za trening... Ove idu uz one tajice, a ove su bile na akciji... i tak!

Ne znam postoji li zapravo trkač koji ne razvije fetiš na tenisice. Ne prođe par dana, a da ne gledam u nečija stopala dok trči i ne raspitujem se za marke tenisica ili pak gledam akcije po internetu. Istina je, prešla sam na tamnu stranu iz koje nema povratka. :)

A o sportskim gadgetima – možda bolje da ih ni ne spominjem! Mislim da bih tu mjesečno mogla spiskati pola svoje plaće, ali razum ipak prevlada... Zasad.

4. I did it my way vs. Magla svuda

Razmišljam da život često izgleda kao trka na koju prvi put ideš. Tako je, ti se trudiš na sve moguće načine da budeš spreman, ali zapravo potpuni 4D doživljaj terena staze je na licu mjesta i to kad ostaneš sam sa sobom! Kako na trci tako i u životu – često trebaš proći neke stvari sam sa sobom, i zapravo si sam sebi jedina konkurecija... Nitko te drugi ne može ubiti u pojam koliko sam sebe možeš sabotirati, ALI nitko te drugi ne može toliko i ohrabriti kao ti sam sebe! Zato – sve što radiš – radi na svoj način unatoč „magli“ koja ti ne da da vidiš prst pred nosom.

5. With or without you

Jedno od zlatnih pravila trka koje polako počinjem usvajati jest da ne ovisiš ni o kome već da se učiš što više oslanjati na sebe i svoje sposobnosti. Jer imaš ih i bolje su nego što misliš! Od nekih si brža, od nekih sporija no SVATKO IMA SVOJ TEMPO! Kad si u miru s tim – jedino tada napreduješ bez frustracija.

Puno puta su mi rekli – daaaj ženo, možeš puno više! Brza si, možeš ovo ili ono... No nešto u meni još uvijek „povlači ručnu“ i ne da mi da ubacim u brzinu i krenem!

Sve više razumijem da sam negdje tijekom života NAUČILA strah, sumnju, nesigurnost u svoje sposobnosti, zapostavila intuiciju... Jer kad pogledaš ponašanje male djece – nema straha, nesigurnosti, uspoređivanja s drugima... samo hrabrost, upornost... i više od svega – uživancija u igri! Pa zar nije i svaka trka zapravo igra za odraslu djecu?! Pa tko bi trčao šumom po noći, magli, vrućini ili minusu... a da to ne voli?! Zato – nek te klinac u tebi podsjeti koje stvari su najbitnije!

6. It's the final countdown

Uvijek prije trke (koliko god ona zapravo bila više izviđačka, s keksićima na kraju trke) obožavam to želučano ushićenje poput zaljubljenog tinejdžera koji se priprema za odlazak na prvi dejt. Što obući, a što ponijeti sa sobom (naravno, uvijek uzmem toga previše)? Tko će sve biti tamo, kako će izgledati sama trka, hoće li biti fijasko ili ljubav na prvi pogled? Hoće li me nazvati sutra (iliti 'stigle su reze')? Mislim da čak i sama zaljubljenost brže prođe nego ti digestibilni leptirići. :)

I koliko god neka trka bila teška, izazovna, blatnjava, psihodelična, logistički totalno fulana... Uvijek, uvijek joj se vraćaš jer ima nešto što te mami i doziva – jer svaki put je kao prvi put!

Trenutak kad se doslovno mijenja kemija samog mozga (to je jedno od područja koje ću definitivno krenuti više proučavati) te kako sport mijenja kemiju mog mozga na bolje!

7. She's living la vida loca

Nekome je moj život loco, a nekom je baš onakav kakav treba biti! Mislim da u današnjem svijetu biti ono što jesi, biti autentičan prvo sam sebi, je često puta stavljeno na test u ime prihvaćanja okoline. Ponekad mi se čini ko da sam opet u srednjoj školi i tražim svoju pripadnost i identitet. :) Ali ono sam što jesam – svidjelo se to nekima ili ne. Prihvati me ili nastavi dalje svojim putem. Vrijeme je stvarno prekratko da ga rasipamo.

8. We are the champions, my friend

Ovo je moje iskustvo - nije život taj koji tebe diskvalificira nego si ti taj koji to izabireš kao svoju stazu. Baš malo za zastati i razmisliti, zar ne?

Usudi se, Dinka, pustiti da te intuicija vodi... Mislim da ću ponovno pročitati knjigu „Alisa u zemlji čudesa“. :)

Uvjerena sam da svatko od nas ima još neke snove koje treba ostvariti – zato skini prašinu s tenki i kreni! Ništa nećeš izgubiti već upravo suprotno – pronaći ćeš S(V)E!

9. Nije mene dušo ubiloooooo (Evo jedna u čast nadolazećem 1M)

Sjećam se prošlogodišnje šetnjičice od 12 sati!! I naravno da se nisu prošle Horvatove stube jer da smo „skrenuli“ prema njima, mislim da bih tamo ostala do današnjeg dana i živjela od onog što mogu uloviti golim rukama. :)

Ovdje sam naučila koliko je zapravo poseban i dragocjen osjećaj kad zakoračiš u nepoznato, ne znaš što te čeka, ali znaš da će biti ono što treba biti i da ti neće biti žao niti jednog proživljenog trenutka!

Nas nekoliko je startalo u nadi da ćemo do mraka stići u Vugrovec.... Ne moram vam ni pričati da taj plan baš i nije ispao tako, ali bilo kako bilo, Vugrovec ugledasmo, a nije bila fatamorgana.

Cijelim putem su se izmjenjivali cikusi adrenalina, pričanja koje se ne gasi, kadšto je bilo nešto pametno, kadšto su bile bedastoće koje dolaze zbog umora, pa red bola, pa red šutnje, pa red psovki, pa red frustracije koju izbacuješ poput otrova na svoje suhodače (sve smo to riješili putem :))... i tako ukrug do samog kraja. Pred kraj počinje kiša, hladnoća koja gricka kosti... Ima li ovome kraja?! Imaaaaa!!!

Fotka za kraj koja je danas jedna predivna uspomena... kao što pjeva naša Gabica: „Pamtim samo sretne dane“. Ali to nije sveeee – napravila ja potez godine, ma kaj godine, milenija – a to je da sam sparkala auto u Podsusedu! Dinka... gdje ti je pamet? :) Sva sreća da Uber spašava i vozač koji je valjda cijelim putem imao upitnike iznad glave – odakle su ove izgmizale?!

10. Proljeće je, a u meni nemir

Konačno stiže proljećeeeeee!!!!

Jel tu potrebno išta drugo reći nego - RUN FORREST RUN! :)