Šu šu... svi sad šuškaju (p)o tom!

Tako je, ozljede s Blaterse su manje više zaliječene i pozdravljam ovim putem mog fizića koji ima svoje mišljenje o svim tim mojim noćnim ludostima no drži ih za sebe. 😊

Nije prošlo dugo dok se između ZTŠ redova nije počelo šuškati da kreće nova 14. sezona Mrak Kombe. Meni su oči zaiskrile (ne, nije bio moždani 😊) iako znaaaaam da je vrijeme za trkačku hibernaciju u obliku zimske baze, čuvanje od ozljeda, skupljanje kilometrića, laganog trčanja te pripreme psihe i tijela za proljeće. Sve jasno k'o dan, ali opet – pa nemrem to nekak ignorirati! Kao kad na polici dućana vidiš omiljenu čokoladu i još je na akciji!! ... Mislim ajd iskreno, ko bi tome odolio?! Takav se još nije rodio.

Eh sad... s obzirom na trenutnu ne baš top formu... Ići ili ne ići – hamletovski se pitam?! Možda da pogledam što mi piše u horoskopu?!

Šumski Mortal Combat 😉

Još sam prošle godine čula za MK iliti Mrak kombu (prvo sam mislila da je to kratica za Mortal Combat 😊), ali nemoguće je to dočarati riječima, to se mora DOŽIVJETI da bi svaki komentar o tome nekome imao smisla. Ahhh... teško je neshvaćen živjeti u ovom asfaltiranom svijetu! Zato bolje što više boraviti u šumi.

Zima je vrijeme kada sve u prirodi naoko miruje... Tad tvoje tijelo jedino što želi je sklupčati se ispod dekice, klopati čokoladu, piti topli kakao (ili možda čak i nešto kraće i jače😊) te kao medo „potfutran“ domaćom sarmom dočekati proljeće s minimalnom aktivnošću. Kasnije ćemo se brinuti za ono što se nakupilo „oko struka“! 😊

Do sad je svima jasno da usred te normalne kolotečine života (iako više ne znam što je normalno) postoji grupica onih (nazvat ću ih Alisama u zemlji čudesa) koji baš u ovo doba uživaju u čudesnom sado mazo guštanju hodanja, trčanja, veranja uzbrdo s „pogonom na sva četiri“, te korištenja popularne metode „spuštoguza“ jer tak se najbolje krati put, ne?!

Ma ima nešto u tom šljokičastom bjelilu obasjanom samo tvojom čeonom lampom, vakuumskoj tišini šume te krckanju leda pod nogama, zvjezdanog neba (gdje zapravo u sadašnjem trenutku gledaš u prošlost... BAZINGA! Ovo je eksplozija za mozak. Očito previše kisika ovih dana 😊) te pogled na svjetla grada koji zaustavlja dah! A možda taj dah zaustavlja pošteni minus u zraku?! A kak znam da je minus? Voda u mijehu je kristal! 😊

Sve oko mene je led, vrijeme je, ja morat ću poć'... kao snjegović nestajem u noć

Eh da... osim ove snježne miline, tu je i druga strana medalje - u mom slučaju riječ je o orijentaciji. Ajmo reći da mi to predstavlja problemčić jer eto, kad su se dijelili darovi orijentacije, mene je to nekako preskočilo. Očito sam dobila dar visine pa ovo nije stalo u paket. 😊

Tako da, Dinka, nema ti druge nego sjesti, zagrijati stolac, iscrtavati karte svim mogućim flomasterima i jednostavno neumorno junački jurišati po putevima Medvednice. Čekam dan kad će se sve one karte subotnjih treninga spojiti u jednu cjelinu u mojoj glavi kao zadnji komadić puzzle – i daj Bože da to bude za ovog života jer tko zna što ću biti u sljedećem. Ak ću biti neka planinska mica maca tipa pume – onda mi karte neće ni trebati!

MK, može biti i kratica za „Mala, Kam bi ti?!“

Pa ono, ja bih išla za vama velikima i u neko pristojno vrijeme došla do cilja, po mogućnosti da se sve to događa u istom danu i dok nisu svi otišli doma. Zasad dovoljno definiran cilj!

Prva dva kola su već prošla, odnosno duplo kolo jer se poklopio i JGL i MK. E to je izvanserijska ludost no svima koji su prošli oboje tog dana – Respect! Dići se u 4h da bi s Blizneca došao do vrha i onda ponovno navečer napravio još jednu sljemensku kombinaciju – e to mi je još uvijek mind blowing! Imam još jednu priliku u 6. i 7. kolu... hm... ili možda bolje sljedeće godine?!😊

Za svako kolo pripremaš se unaprijed; postoji karta s ucrtanim kontrolama te je vikend najbolje vrijeme da se prođe kombinacije staze. Čula sam da neki idu i dvaput.. waaat?! Poanta je da napraviš najbolju i najbržu rutu - tipa biraš hoćeš li se ubijati polako ili brzo, hoćeš li štedjeti mišiće kao baka svoju penziju ili ćeš se ponašati kao Hugh Hefner te udriti zečjim koracima po stazi.

Sretna sam jer sam se uspjela ubaciti u ekipu Dražen, Franci, Ivana, Ante i Željka te s njima u nedjelju krenula sa starta kod Pilane.

Prva kontrola je Stara pila – jeeeej, zeko i potočić

Samo s obzirom na temperaturu, mislim da se zekonja negdje sklonio na toplo i gleda ove Alise kako skakuću s kamena na kamen tražeći narančasto bijelo platno. Traži, traži pa ćeš naći!

A kad ga nađeš - čeka te pozamašni uprić na makadam, pa još maaaalo nagiba koji kao da je dizajniran da polako, ali jako efektivno drži mišiće u škripcu sve dok ne ispadnemo na Leustekov put.

Leustek je jedan veliki ledeni špigl i hodanje po njemu je mission impossible! Odlučili smo da s njega udarimo uzbrdo jer sljedeća stanica je Brestovac. Došli smo mu s donje strane pa ćemo probati preko Mrcine spustiti se na rampu kod Bažulovke (sljedeća kontrola).

Mrcina i ostale „dobitne“ kombinacije... 😉

Mrcina oponaša uvjete ledenog doba, a još je veselije kada njome ideš nizbrdo. Nekak ti i osmijeh nestane s lica. 😊 To je malo potrajalo, ali sve ruke i noge su nam na broju. Po noći tu će biti tulum kao u crtiću „Frozen“. S Mrcine cestom idemo do rampe, a paralelno mozgamo što dalje. Ivana i Ante odlučuju se za opciju staze 12 prema Brestovcu, dok mi ostali idemo prema Lugarnici. Čak smo usput sreli i Tajanu koja je kratila s ceste na Lugarnicu no to je ipak možda malo pregeronimovski za nas! 😊

Idemo prema Kraljičinom, stazom 48 prema Javornici i prolazimo Lipje te makadamom dolazimo do Snopljaka. Sve mi je ovo nekak poznato na nekom od prošlih treninga ili trekova, no i dalje treba još puuuuno prakse!

Tu mi kreću s objašnjavanjem koji dio se trči na JGL-u jer priznajem – još uvijek ne poznajem tu rutu! WAAT?! Da da, mea culpa, mea culpa... Posipam se prahom i pepelom. Ali i ta sramota će uskoro biti skinuta s mene! Juhuuuu!!

Počinje blaga frozen mećavica, vjetar bridi po licu ko tanka šiba (ovo malo čudno zvuči) i svi smo već lagano pothlađeni i zreli za povratak. Razdvajamo se, Željka i ja se spuštamo dijelom staze JGL-a da vidimo koja od ekipa će prije doći do cilja. Uspijevamo pogoditi neke od singlića i kod auta smo... Došli smo prvi! Eh, kad bi tako bilo i u srijedu.

A sad analiza Strava tragova i srijeda 'ante portas'

Dolazim 15 minuta prije starta, ali velik dio ekipe je već tamo. Zrak je pun adrenalina i testosterona, a estrogen i progesteron su manje zastupljeni jer nas ženica i nema baš puno. 😊 Blago me hvata trema i osjetim kako mi se ruke tresu dok pokušavam gamaše zakačiti za tenisice... Smijem se samoj sebi jer sam tako „pogubljena“ k'o da izlazim na ispit.

Prepoznajem draga mi lica, smještam se između njih i trudim se sakriti tremu. Ugledam nasmijanu Franci i znam da će sve biti dobro.

3, 2, 1.... i krećemo!

Zanimljivo je kako smo na početku svi jedni drugima za petama, lampice se protežu ko rasvjeta na zadarskoj rivi... Spuštamo se u potok, treba doći do ušća i sve je danas nekako malo teže jer je potok malčice širi, više je snijega i leda pa treba paziti gdje ćeš stati jer u suprotnom si ledena kraljica potoka.

Iiii prva kontrola je cvikana. Odmah mi je malo toplije. 😊 Idemo dalje!!!! Oooo yeah!!!

Uprić pa opet uzbrdo dok Leusteka. Ono što smo odlučili promijeniti je da idemo s gornje strane Brestovca pa ćemo se stazom 12 spustiti na rampu.

Nisam mogla a da se ne zahvalim vedrini neba zbog kojeg su zvijezde nekako bliže i sjajnije! Baš trenutak koji te tako opčini svojom jednostavnošću, a opet tolikom veličinom u kojoj si ti jedan maleni dio puno veće slike.

I onda malo spustiš pogled i vidiš Zagreb kao da je prekriven krijesnicama. Nema riječi! Vrijedilo je samo ovo vidjeti i biti sretan. SAD!

Makadam do rampe je većinom nizbrdo i udrimo trčati do dolje...he he... ali to traje i traje i traje.... i traje. 😊 U susret nam dolazi Dražen koji je već riješio drugu kontrolu. Malo nas muči što osim njega nismo sreli nikog drugog na toj stazi. Na rampi smrznutim prstićima cvikamo kontrolu pazeći da sebe ne precvikamo te odlučimo da se ipak vraćamo istim putem. E sad, jel to bilo pametno ili ne, nemam pojma ni sad! Većina je nastavila prema Lugarnici tako da... Neka u povijesnim analima ostane zapisano da smo izabrali put kojim se rjeđe ide! 😊

U stvarnosti to je izgledalo "malo" drugačije

Krenule mi uzbrdo, kao probat ćemo lagano trčkarati, ali brate mili... Snijeg pod nogama čini svaki korak duplo težim, teško se odraziti i stalno imaš osjećaj da ideš unazad. Jedna drugu guramo, bedra prže, leđa su ostala negdje u podnožju staze, ali nema druge nego ići naprijed.

Bome ima nešto u tome kad sebe dovodiš u situacije napora gdje se testira tvoja izdržljivost, gdje je sve mračno oko tebe, ali to čini da se sva tvoja osjetila izoštre, gdje te hladnoća možda čak i više čini živim i gdje si usred svega toga baš onako iskreno sretan. Ako ovo ne čini čovjeka ipak malo jačim da se nosi sa svakodnevnim izazovima, onda ne znam što čini.

Prolazimo Brestovac i usput srećemo nekoliko klinaca koji nas s rukama u džepovima pitaju gdje je ovdje Sljeme?! Kaj?! Martina ih usmjerava prema vrhu kako bi momci mogli ići na bus. Znači, nek se zna koliko smo bile susretljive i gostoljubive prema tim malcima. 😊

Odlučimo se za stazu 15 pa što bude...

...i pohvalim se Martini kako sam brojala koliko puta moramo presjeći cestu na što mi se ona počne smijati ... Iskreno, za ništa drugo ni nije vrijeme nego da se počnemo smijati i trkati do dolje!!! Jer još malo i finito smo!!

Malo smo skrenuli s planirane rute (a što je tu čudno 😊), no znamo da je najbrži put okomica do dolje... Trudimo se samo paziti da ne odemo naglavačke u rupu iz koje nećemo moći izaći. Snijeg je super amortizer za potencijalno padanje na presveto dupe tako da straha nema! Trudimo se pronaći neke ljudske tragove trek tenki pa ih nastavljamo slijediti koliko je moguće.

U jednom trenutku ti su tragovi postajali sve manji i rjeđi dok nisu „prešli“ u tragove nekih četveronožaca... Iskreno smo se nadali da to nisu naši sljemenski papkari, ali da smo i njih sreli, he he... trk do cilja bi bio samo brži! 😊

Kratimo po nizbrdici ko luđakinje, snijeg mi do koljena (a možda je to subjektivni dojam mojih predivnih dvometarskih nogu 😊), stabla su zaustavne linije jer da njih nema – ni nas ne bi više bilo.

Ispadamo na makadam i rek'o – ajmo Franci udri sad koliko ide! Ispred sebe, na obroncima s lijeve i desne strane vidiš lampice koje ti se približavaju sve više i više i mislim si – e neće moći ove noći! Ovaj put vas razbijamo ko beba zvečku!

Franci se smije mom ludom entuzijazmu no nek me nikad ovaj (c)rush nikad ne pusti! Volim taj osjećaj kad adrenalin prži žile! Mislim – ipak je srijeda navečer, sutra je radni dan (meni nije jer sam na školskim praznicima no suosjećam s drugima 😊) i nemam pojma kak ću noćas spavati od svih dojmova, ali ono – vridilo je! Jel' tako, Grašo?

Sve bi da, da za nju... jednu malu kombicu! 😉

U cilju je već hrpa Alisa koje su se već poštenski i ohladile na svježem zrakiću, ali ne da im se doma! Zjenice proširene, osmjesi od uha do uha... Mislim da bi ti u tom „stanju“ ljudi bez problema prepisali i kuću u vlasništvo ako ih pitaš – koliko je pozitive na jednom mjestu!

Jaaaaao kako je divno biti samo u tom trenutku gdje ne postoji ni jučer ni sutra... Samo SADA i OVDJE, a srce ti je puno k'o kuća (koju ti je netko u međuvremenu predao u vlasništvo 😉).

S obzirom na to da mi je ovo prvi Mrak – red je da se tome i nazdravi! Ipak dezinfekcija prije svega, a to je definitivno u skladu s propisanim mjerama!

Lagano svi postajemo Rudolfi s crvenim nosom, mučimo se smrznutim prstima otvoriti vrećicu s keksima, a noge se lagano drvene... Mislim da je vrijeme da se krene kući pjevajući jer treba još doći do Gorice i maltene iz ove perspektive – prijeći u drugu vremensku zonu.

Pozdravljam moju ekipu Alisa i Alisana, sjedam u zamagljeni auto (ne, nije ona scena iz Titanika s Leom i Kate 😉) i puuuuut putuuuujeeeem.

I prođe moja prva Mrak komba s bojnim poklicima dok smo se spuštoguzali na makadam koji vodi do Pilane.

What's next in line?! ❤