Ova prva dva posta napisala sam u jednom dahu dok su razine adrenalina i endorfina još uvijek bilo visoke u krvi nakon samih trka. No kad se malo smire strasti, pristojno bi bilo od mene da se ipak predstavim i odakle moja malenkost u trkačkim vodama.
Ako ništa drugo – mnogo predivnih trkačkih uspomena zapisanih na jednom mjestu!😉
Nedavno sam pročitala u jednoj knjizi da jedino sigurno što možemo reći za budućnost jest da je ona NEIZVJESNA I NEPREDVIDIVA. I kad prihvatimo takvu neizvjesnu budućnost - to nas oslobađa tamnice STRAHA. A strah je taj koji nas koči u svemu! Ovo me ful potreslo (ne, nije opet bio potres😉) i svako malo se sjetim te rečenice jer toliko puta u danu samu sebe uhvatim kako POKUŠAVAM predvidjeti (da dobro sam napisala – pokušavam jer to je iskreno nemoguće) reakcije ljudi s kojima radim i družim se, utjecati na trajanje crvenog svjetla na semafora dok negdje kasnim pa sve do vremenske prognoze prije treninga. Puno je to posla za jednu malu ženicu, a dan ima samo 24 sata.😉
No vratimo se - Zašto uopće trčanje?
Zašto uopće tekst o trčanju nakon što otrčiš – paaaa, jedan
od razloga je sigurno taj što ne bi bilo pametno to raditi paralelno dok trčiš,
kaj ne?!
Zašto uopće išta mijenjati u svom životu kad je sve neka
dobra stara rutina zvana gospođa Usidjelica kod koje je sve poznato, predvidivo
i kakti „sigurno“?!
Zašto ljudi počnu trčati iako su u osnovnoj školi bili
zakleti borci protiv „zlostavljanja“ na satu TZK gdje ih je nastavnik tjerao,
odnosno „motivirao“ da trče krugove po školskom igralištu dok je u hladu plus
50?! Ne znam gdje su tad bili borci za dječja prava i sva silna dokumentacija
koje te danas bez problema barem djelomično oslobađa nastave TZK-a (znači,
imala sam učenika koji je djelomično oslobođen vježbanja jer ima zanokticu na
nožnom prstiću koja mu se neprestano stvara?! Waat?!) E mene samo zanima kako
ide bolnička šifra iza koje stoji ta „dijagnoza“ – BNP666 ('Boli nožni prstić'
666).
Kad se sjetim svog profesora TZK – uvijek ista plava trenirka te pravi primjer vojnog zapovjednika jugoslavenske vojske – njemu nisu bile bitne nikakve naše dijagnoze. Dapače, kaj taj doktor zna o ičemu?! Ako izbije sljedeći rat – mladež mora biti spremna! To bi značilo ovo – da djevojci koja tad ima dijagnosticiranu peludnu astmu (moi😉) kažeš da trči krugove u prašnjavoj dvorani, u proljeće kad sve cvate i da diše duboko. A u slučaju da joj se počne mantati jer joj bronhiole polako postaju kao uske slamčice s kojima pokušavaš ispiti Mcflury... nek stisne zube i ne bude pekmez! Ako vam nije poznat taj osjećaj – prvom prilikom u McDonald's i napravite ovaj pokus.😉Zanima me samo kad ćete početi vidjeti čitavo sazviježđe ispred svojih očiju.
(unsplash)Zato sam uvijek u trčanju bila među sporijima te nisam imala dovoljno snage jer očito je da sam bila ipak malo „zaokupljena“ drugim stvarima – kao što je traženje pumpice s Ventolinom po školskoj torbi. Mislim da bi danas priča o tom nastavniku završila u emisiji Provjereno.
I neeee... uopće nemam traume iz djetinjstva! 😉
Doslovno cijelo školovanje od trčanja sam bježala k'o vrag od
tamjana (da, to su tragovi kršćanstva moje bake Dalmatinke koja me vodila na
mise čim bi moji roditelji poslom otišli u Zagreb). A odlasci na Sljeme u
studentskim danima su mi bili ravni škripanju noktiju po školskoj ploči
(uvjerena sam da svi znate taj mili zvuk).
Naravno da nisam bila 'kauč pomfrit“ - ipak sam generacija
gumi-gumija, Care care govedare, lanca probijanca, Crvene Marice (ili Crvene
Kraljice) - više se ne sjećam kako
se točno zvala ta igra... Trenirala sam
borilačke vještine, ali najbliže što sam došla trčanju bilo je bježanje iz
susjedovog dvorišta dok smo mu šljive uzimali na „trajnu posudbu“ jer ipak na
mladima svijet ostaje.
Završih fakultet koji je bilo dosta životno zaokupljajući pa
ne stigoh se previše baviti fizičkim aktivnostima...
...I uđoh u fazu života zvanu: „Da mi
je znati što sad?!“
Sreću se ljudi, okolnosti, događaji... donosiš manje ili više
pametne odluke (ne kažem prave ili krive jer iskreno, u tom trenutku to je bilo
upravo ono što sam htjela i nitko me nije tjerao na to). Odluke te poput one
knjige s nekoliko mogućih scenarija odvode do nekih novih lokacija i ljudi s
kojima učiš jednu po jednu životnu lekciju.
Ali kad se sve zbroji i oduzme – ishod je uvijek pozitivna
vrijednost ako odlučiš da tako bude! U suprotnom kriviš sve i svakoga zato
što si nezadovoljan svojim životom.
Evo da se opet vratim na situaciju gdje se ljutiš na semafor
jer kao on je kriv što ti kasniš na posao koji zapravo ne voliš, niti te
ispunjava! Teta u dućanu je kriva što imaš odnose s ljudima koji i nisu tako
iskreni te sve više ti se čini da si ti taj koji ulažeš u neki odnos dok s
druge strane dobivaš mrvice... I hej, nema ništa loše u tome! Ako ti se da
zajeb....s tim – sam daj! Pogotovo ako si odustao vjerovati da život uvijek
daje prilike za okretanjem nove stranice kojoj si ti autor.
Neki će reći da je to možda početak „krize“ srednjih godina jer kao – ako si žemsko😉 onda se najbolje ostvaruješ ako se udaš i rodiš barem dvoje kikača i eto, živiš sretno u maloj kućici na preriji. Nemojte me krivo shvatiti, predivan je takav život ako je to stvarno ono što je iskrena želja tvog srca i ako stvarno o tome maštaš pola svog života. I kad vidimo moje prijateljice koje uživaju (nekad više, a nekad manje😉) u majčinstvu - stvarno je to posebno iskustvo!
No, s druge strane – ponekad se uhvatim kao da se moram „pravdati“ drugima zašto trenutno živim kako živim?! Zašto JOŠ nemam djecu, zašto JOŠ nemam kredit za stan, auto?! Jer kao to svaki pošteni 😉 Hrvat ove zemlje ima.
I sve više shvaćam da sam ja ta koja se moram dogovoriti sa sobom
što za mene znači uspjeh, strast, ljubav, iskrenost, snaga, prijateljstvo,
bogatstvo, radost... Jer iz te matematičke formule proizaći će svaka druga
formula za uspješan život!
Ne tako da u drugima tražim potvrdu za svoje opravdano
postajanje, nego iz jednostavnosti svog srca i iskrenih želja koje te vode iz
dana u dan – da tražim svoje mjesto pod Suncem.
Ne vjerujem u slučajne susrete nego da postoje čudesni trenuci kad baš moraš sresti tu osobu, ne otići ili otići na neki događaj gdje će čuti informaciju koja je odgovor na tvoje pitanje koje si možda već danima postavljaš! Nekome su možda ovo totalne gluposti, ali i to je okej...
Jednostavno želim biti svjesna svakog svog dana što je moguće više! Nažalost,
statistika kaže da oko 90% našeg mozga, nakon 30. godine života isključivo radi
na automatici (odnosno da veći dio dana živimo nesvjesno ponavljajući
automatske radnje). Malo scary, zar ne?! Ali, to je moguće promijeniti!
Zato sam i počela trčati – ne zato što želim postizati ne znam kakve rezultate?! Mislim realno, možda da sam mlađa kojih petnaestak godina ili da dolazim iz stoljetne tradicije trkača. Opet kažem, genom moje obitelji uopće nema neke sportske krvi, ali nekim čudom moja sister i ja smo se našle u trčanju. Ona je cestovna ptica trkačica (o njoj neki drugi put😉), dok sam ja više sljemenska skočimišica.
U trčanju sam po prvi put nakon dugo vremena osjetila da mi
mozak stane, da sav roj štetočina nemirnih misli i briga jednostavno potamani
trkački Raid te se izgubim u prostoru i vremenu!
Postoji samo SADA I OVDJE...
....stabilnost zemljine podloge, šum potoka koji može zaobići
svaku barijeru i naći svoj put, dah vjetra koji se zapravo ne razlikuje od tvog
daha, drveće koje raste unatoč svim vremenskim prilikama ili neprilikama,
Mjesecu koji usred mraka može osvjetljavati tvoj put, mirisu kiše, vlage,
blata, borova... Sve postaje toliko predivno jednostavno i neopisivo lijepo!
Kad sve PUSTIŠ i kad jednostavno BUDEŠ.
Zato trčim – jer tada budem najbolja verzija Dine koja mogu
biti.
Možda nema puno onih koji idu u toliku dubinu svega ovoga😉, ali znam da se svi totalno razumijemo i da dijelimo taj isti predivan osjećaj.
Zato ljudi – nastavite trčati i nastavite biti!
„Life is not measured by the number
of breaths we take,
but by the moments that take our
breath away.“
MAYA ANGELOU
Nema komentara:
Objavi komentar