Dok hladim upaljeni mišić dan nakon svoje prve 1/3 Blaterse, pitam se odakle početi s pričom o pripremi?! Paaa bilo je to davne 199... šalim se... Bilo je to točno prije godinu dana kad je Kiki poslao mail da tko želi može s njim proći jedan dio te staze u noć trke. I čitam to u toplini svoga doma i mislim si - kakvi su to luđaci koji žele po NOĆI proći 48 KILOMETARA i oko 1750 visinske? Jel to neka grupna terapija ili?!

Od tog maila je prošlo svega nekoliko mjeseci kad sam shvatila da isti takav fanatik čuči u meni :D Razumljivo je da tu nitko nikoga ne vrijeđa! Samo želim naglasiti koliko je čudesno kako priroda, dobri ljudi, pozitiva, trke i legendarne priče trekera koje se prenose s koljena na koljeno:)... rekli bi, narodna trekerska predaja - izvuku iz tebe ono skriveno!

U ovoj ludoj godini punoj neočekivanih obrata – malo smijemo organizirano trčati i trke se održavaju, pa onda ipak ne smijemo trenirati... Ne usudiš se naglas pitati za Blatersu jer sve se nešto „šuška“ oko toga ali opet... tko zna? Možda ćeš biti jedina na startu i to će ti definitivno osigurati mjesto na postolju :D, ali trčati solo po šumi do zore i nije neka fora.

Pazi ovaj filmski prizor – Martina i ja izlazimo iz vlaka koji odlazi, tišina, nigdje nikoga! Vjetar fijuče u pozadini te se preko ceste valja klupko raslinja kao u vestern filmovima. Naslov filma - „Točno u ponoć“.

No vratimo se na pripremu (oprostite, pjesničko „gubljenje“ niti).

Kad se tinejdžerski zaljubiš....😉

Znatiželja novaka je učinila svoje! Krenule su prve trke u sezoni i to je kao kad se zaljubiš, kaj ne?! Želiš ići na što je moguće više trka, pokušavaš saznati tko sve ide pa kombiniraš s kim imaš sličan tempo da se možete gurati do kraja trke... Ispituješ koliko trebaš trenirati, što jesti, pa istezanje i vježbe snage. S vremenom lagano krenu i ozljedice, upale svih poznatih i nepoznatih mišića... Čak se krenem preispitivati – jel trčanje uopće zdravo?! :D

Zaključak - očito moram papati još puno žganaca da se tijelo prilagodi takvom naporu iz tjedna u tjedan! Sjedenje za kompom i godine atrofiranih mišića rezultiralo je građanskom neposlušnošću mog tijela i traženjem svojih prava glasa!:) Nekad sam ga poslušala više, nekad manje, ali polako se učim prihvaćati svoje TRENUTNE granice.

Sve drugo – garant ozljeda! Treba pomicati granice i svoje sam definitivno pomaknula, ali tijelo sve pamti i nema kod njega „free shipping“:).

Najesen krenula nova sezona treninga. Štreberski se trudim biti redovita zato što još uvijek nisam disciplinirana (bolje zvuči nego Dina 'lijeno dupe' Klarin) da sama trčim po goričkim bespućima.:) Da, da.. još uvijek mi je puno „bliže“ doći kod Mogile. Ali dobro, ipak je tu i ključan „začin“ naših treninga – ekipa s kojom dijeliš istu strast, imate isto područje interesovanja pa s njima lakše prelaziš svoje „granice“. Prvenstveno mislim na mentalne koje rušiš kao Miley Cyrus i pjevaš „I came in like a wrecking ball...“ I tad tijelo kaže – okej, okej!

Kako se planira put u poznato nepoznato? 😉

Kako tjedni prolaze rade se planovi kad proći koji dio staze da sjećanje bude što svježije. Uzbuđenje „pere“ na najjače i govorim si - Dinka, smiri strasti! Ne treba ti srčani prije Blaterse! Ali jel to pomaže?! NOOOOUUUUP! :)

Prvo prošli dio od vrha do Zeline warp brzinom (6 satiJ) pa pišeš, pamtiš i FOTKAŠ :D križanja (don't ask!). Taj kolega:) se svim silama usađene pristojnosti suzdržavao da ne prasne u smijeh od moje „STRATEGIJE“ (jer kao po noći ćeš sve to vidjeti ne?!).

Drugi pohod je bio od Podsuseda do Hunjke gdje se entuzijastično trudiš sve upržiti u moždane sinapse! A realnost je ovo – trebat će mi još koja godina da savladam stazu u potpunosti. Zato hvala svima koji nesebično dijele svoja trkačka iskustva s nama malcima!

Iiiiii konačno dođe zadnji tjedan prije trke!

Adrenalin i nervoza kolko tolko pod kontrolom no mene već tjedan dana zateže mišić, stara boljka. Istežem, masiram, hladim, mirujem... probala sve moguće glagole, ali čim krenem trčati ubrzo se javi buntovni momak mišić i protestira.

Kažu da je dobro pred samu trku usporiti s aktivnostima pa reko – idem laganini po Sljemenu, ali mišić i dalje me hejta! Nema druge nego potpuna „penzija“ i etogac, krene glasić u glavi: „Jesi ti normalna?! Kaj se guraš među ekipu gdje ti nije mjesto? Daleko si ti od spremnosti za takav tip trke!“

Tih dana pokušavam zaspati, ali glava već vidi crnjake - puknuće mišića, ostajem sama u šumi, dezorijentirana, crkne lampa, evo i vepra s osmijehom od uha do uha i da... smrznem se! THE END! Hmmmm, totalno realan scenarij kaj ne?!

Donosim odluku – Odustajem! Bit će prilike dogodine kad ću biti spremn(a)(ija)! Bla bla bla.. Ponavljam si to ko mantru. Argumenti za i protiv se nižu jedan za drugim - sve je više minusa, kao i temperatura vani. Pred jutro, čvrsto i odlučno javim Martini da odustajem jer mlada sam i ne želim već sad umrijeti i biti lijep leš... Stisnem 'sent' i sva na mukama čekam njezin odgovor! I tipka ona i tipka i konačno stigne – Aaaaa, baš sam mislila da ćeš reći da idemo!

U istom trenutku pomislim - ma goni sve u g...! :) Martina, idemo pa šta bude! Ti ovo čekaš puno duže od mene, a ja ni ne znam što me čeka – blaženo neznanje! :D U krajnjem slučaju, doći ću do vrha i procijeniti mogu li dalje. Još sam u „civilizaciji“ pa ću naći prijevoz do doma.

I prožme me misao kako se većinu vremena trudimo okolnosti, ljude, događaje, stvari držati pod KONTROLOM jer tad osjećamo neku SIGURNOST no zapravo to je ILUZIJA. Možeš nešto ziheraški isplanirati do zadnjeg detalja i na kraju zbog krivog pokreta sve ode k vrapcu (baš sam pristojnaJ). Zar nije tako i na trci?!

Dio smo društva koje nas uči da mozak uvijek prvo slaže negativne scenarije jer ipak – treba biti oprezan i REALAN! A što to znači 'biti realan'?! To znači da je lakše zamisliti najgori scenariji (koji se nije dogodio niti ne mora) i zbog te FIKCIJE se NE USUDITI napraviti išta! A zapravo je to 'a lot of crap“. Ako je sve to mašta moje glave pa zašto ne bih onda izmaštala najbolji scenarij?! :)

Unatoč „kreativnosti“ moje glavurde, zavirila sam u srčeko koje je reklo – PROBAJ! I oke, možda je to nekome i dalje ludost jer ono, ženo, mišić ti je u banani, bit će noć, blato, magla, hladnoća... Ti imaš 50 kila s krevetom i mišiće koji ni približno nisu spremni za takve napore... Ali mala, imaš UPORNOST! SO USE IT! :)

Kad će taj petak?! Da te opet vidim, vidim jaaaaa!!!

Yeees!! Nastava mi je online (praise the Lord)! Večer prije pakiram stvari i šaljem Franci popis da mi kaže što da mičem s popisa. :) Osjećam se ko da sam na izboru za Miss - idemo u par krugova dok se izbor stvari ne svede na missicu, prvu i drugu pratilju Blaterse.:)

Gledam tu hrpicu i počnem se smijati samoj sebi jer dok sam se „deklarirala“ kao planinar, ruksak je bio mojih dimenzija s hrpom stvari koje su se nosile, ali baš i nisu koristile. :) Još kad bismo usput sreli ekipu koja trči po brdima u tenisicama (smrtni grijeh:D) i ima te „dječje“ ruksakiće... whaaat?! Često bih pomislila – pa oni neće preživjeti jer nemaju planinarski super sack kao ja! Ajme u kakvoj sam zabludi bila i koliko sam nepotrebnih kila nosila na svojim grandeJ ramenima!

Jaooo...opet ode ja! Vratimo se na Blatersu.:)

Ovaj THE petak sati idu ful brzo! Pokušavam odspavati jer Margitin savjet glasi – bitna je svaka minuta sna! Još večer prije čitam njezin post o prvoj Blatersi i umirem od smijeha! Opisuje kako je ponijela rezervne leće da ih promijeni u mraku ako će trebati :)... hmmm okeeee, to neću napraviti! ALI u slučaju da mi koja ispadne - očito mi je suđeno da budem razroka do kraja puta! Tako ću možda biti i brža jer neću ni vidjeti koja je agonija ispred mene... E da, nema previše smisla ni topli čajek (Margita legendo!!) jer smrzne ti se koštana srž unatoč čajeku i razmišljanju o smislu života dok na vrhu gledaš zvijezde... Nooot, smisao života tad ti postaje kako pojesti slanu palačinku jer to lakše klizi niz grlo od sendviča i kako sa smrznutim prstima ubaciti tabletu elektrolita u bočicu. :) Kako prizemno razmišljanje, ali zapravo mozak je u fazi preživljavanja!

Zadnja čekiranja zlata vrijede 😉

Kod Franci se OPET prepakiravamo jer očito nama ženama je to genetski. Dolazimo na peron vlaka, a noge nervozno cupkaju dok čekamo da stigne naša vožnja bez povratka. Odustajanja više nema! Ups! Na svakoj stanici upada ekipica s „dječjim“ ruksakićima, a ne zaboravimo i maske koji daju poseban „covid šarm“ cijelom događaju. Tu upoznajem Zvonka Vidu koje je trekerska legenda. Te vesele oči su se nagledale Blatersi, Traversi, Puntijarke i Lagvić lige. Promatram što ima obučeno – majicu, možda dvije i jedan tanki fluorescentni šuškavac koji je već na početku trke skinuo jer se zagrijao?! Whaaat?! A ja u sto slojeva jer imam „lošu cirkulaciju“. Ajme Dinka, koji si ti pekmez. Ne znam gdje mi je nestala mladost?! Valjda ostala na peronu u Sesvetama!

U Podsused dolazimo među prvima jer je vlak došao ranije. Pošto terasa legendarnog kafića ne radi - 'mjere su na snazi' :) - nema druge nego cupkati na mjestu. Pomalo izgledaš ko da ti je sila na wc (hmmm..a možda i je?!). U glavi se trudiš zaokupirati nekim „konstruktivnim“ mislima – pogađaš kojoj ćeš sve ekipi buljiti u svjetleće oznake na leđima kad krenemo, koliko ima cura i u kakvoj su formi, jel sam trebala ponijeti štapove, kad ide zadnji vlak za Glavni jer ovo nema smisla?! Opaaa.. evo javio se sistem za samoodrživi razvoj!

Ubrzo do nas dolazi Radić i pita da kakva mi je ovo „spravica“ na glavi (naravno amater kao ja misli da je to dovoljno da probije maglu)?! Daje mi svoju lampu jer uvijek nosi jednu viška za ovakve početnike (bio je pristojan na izrazu)! Ivane, fala jer me spasila od usputnih bazenčina blata! Bile su toliko velike i duboke da bih komotno mogla zaplivati u njima!

Konačno, tri minute do 23:59... (ček, koliko je to ono?!) ;)

Skupljamo se na startu, dolazi kako je netko rekao, naš guru Sablja, daje upute iiiiii krećemo! Držim se Franci rame uz rame, noge mi se tek trebaju zagrijati, ruke ledene, polako se formiraju ekipice kao u Maksiću na treningu, ali dobro je...

Ovdje sam jer sam sama to izabrala i jer ja to zaslužujem :D (viš, mogle bi nas sponzorirati neke kozmetičke tvrtke...) Ajme Dinaaaaa, kaj je s glavom?! Ajmoooo, Zvonko nas vodi po ulicama, još uvijek vidimo ekipu ispred, svjetla poskakuju kroz voćnjake i makadame... Sljedeća investicija ako preživim – nova čeonka! Obećajem!

Još malo makadama i uskoro skretanje na stazu koja kreće u šumu... Sklisko kamenje, lišće, magla, blato... Pravi šumski ekosustav. Jedva vidiš prst pred nosom! Pratim samo Martinine tenke ispred sebe, ona prati Zvonka a iza mene Adrijana koja je bila na ultrama. Ma super Dinka, u pravoj si ekipi (ne znam jel bi se smijala ili plakala), tu si im negdje po snazi... NOOOT! Usput srećemo ljude koji koriste svoje trekerske vještine u nadi da prežive svaku dionicu puta. Još ujutro šaljem Franci pjesmu „Stayin' alive“. Prigodna, zar ne?!

Imam osjećaj ko da sam prvi put ovdje...😉

... ali znam da me psiha zeza (da ne kažem ono drugo)! Martina uspijeva komentirati – E Dina, jel se sjećaš ovog dijela staze?! Vičem joj - Kaaaaj?! Nemam više pojma ni kako se zovem... Hvatam zrak da mi što više kisika dođe u mozak i mišiće, ali imam samo jedne nosnice i usta... :D Premalo!

I evogac, blato blato blato, lišće, nizbrdica, uzbrdica pa još malo uzbrdice i daaa, pogodili ste, još malo uzbrdice... Ali to nije sve, uz to dobivaš i par metara razmaka od svoje ekipe jer nemreš ih pratiti kompa... Magla je sve gušća, lampa drži ali razmak je sve veći... Ajd stara, stisni i smanji razmak. I kreću misli – trebala si ostati doma, sad će te i mišić zaštekati, ostat ćeš sama, usporavaš ekipu! Pa gdje ti je bila pamet?! Rokaju jedna za drugom, a ja nisam bulletproof titanium kao Sia! :)

Franci usporava i čeka me! To divno sveto trojstvo me motivira i ne daje mi da odustanem! Kilometri se smanjuju i još manje od pet do vrha, ali moj buntovni miškec ne može dalje i odluka je pala! Zovem jednu dragu dušu da dođe po mene jer u takvom sam psihičkom stanju da ću se sklupčati ispod drveta i plakati do jutra.

Toranj je sve bliži i bliži...

Sav osvijetljen ko božićna jelka... veselim mu se ko malo dijete. Ajmo Dina, udri... još malo i gotovo! Svi grabimo do vrha! Znam da će ostatak ekipe završiti trku i ponosna sam na njih! Sklanjamo se u zavjetrinu, klopamo palačinke koje baš i ne klize :), ali ipak su bolji izbor od sendviča! Par minuta za oporavak... dolazi još par ljudi koji također skupljaju snagu za dalje. Grlimo se, ups... to je zabranjeno! Ali ko ga šiša! Sad je opsadno stanje...

Moje hrabro trojstvo puno adrenalina nastavlja dalje! Sretna sam zbog njih, ali ipak sam maaaaalo više sretnija zbog sebe što sam poslušati instinkt koji kaže: Za danas dosta! Budi ponosna što si došla do vrha, a druge godine ćeš proći sve! Ne isplati se lomiti jer oporavak će trajati ko Santa Barbara. :)