Duboko udahni... iiiii.... kreni ispočetka...

Ova prva dva posta napisala sam u jednom dahu dok su razine adrenalina i endorfina još uvijek bilo visoke u krvi nakon samih trka. No kad se malo smire strasti, pristojno bi bilo od mene da se ipak predstavim i odakle moja malenkost u trkačkim vodama.

Dobila sam komentar da moj prvi tekst (Evanđelje po Blatersi😉) podsjeća na neku pilot epizodu gdje se akteri pojavljuju jedan za drugim sa svojim „pričama“ koje te dovoljno zainteresiraju da se možda i „navučeš“ na cijelu sezonu serije te pomalo otkrivaš tko, što, gdje, s kim i zašto?! Iskreno, ni ja sama ne znam kako će sve završiti... Ali kako god bilo – bit će dobro!

Ako ništa drugo – mnogo predivnih trkačkih uspomena zapisanih na jednom mjestu!😉

Nedavno sam pročitala u jednoj knjizi da jedino sigurno što možemo reći za budućnost jest da je ona NEIZVJESNA I NEPREDVIDIVA. I kad prihvatimo takvu neizvjesnu budućnost - to nas oslobađa tamnice STRAHA. A strah je taj koji nas koči u svemu! Ovo me ful potreslo (ne, nije opet bio potres😉) i svako malo se sjetim te rečenice jer toliko puta u danu samu sebe uhvatim kako POKUŠAVAM predvidjeti (da dobro sam napisala – pokušavam jer to je iskreno nemoguće) reakcije ljudi s kojima radim i družim se, utjecati na trajanje crvenog svjetla na semafora dok negdje kasnim pa sve do vremenske prognoze prije treninga. Puno je to posla za jednu malu ženicu, a dan ima samo 24 sata.😉

No vratimo se - Zašto uopće trčanje?

Zašto uopće tekst o trčanju nakon što otrčiš – paaaa, jedan od razloga je sigurno taj što ne bi bilo pametno to raditi paralelno dok trčiš, kaj ne?! 😉

Zašto uopće išta mijenjati u svom životu kad je sve neka dobra stara rutina zvana gospođa Usidjelica kod koje je sve poznato, predvidivo i kakti „sigurno“?!

Zašto ljudi počnu trčati iako su u osnovnoj školi bili zakleti borci protiv „zlostavljanja“ na satu TZK gdje ih je nastavnik tjerao, odnosno „motivirao“ da trče krugove po školskom igralištu dok je u hladu plus 50?! Ne znam gdje su tad bili borci za dječja prava i sva silna dokumentacija koje te danas bez problema barem djelomično oslobađa nastave TZK-a (znači, imala sam učenika koji je djelomično oslobođen vježbanja jer ima zanokticu na nožnom prstiću koja mu se neprestano stvara?! Waat?!) E mene samo zanima kako ide bolnička šifra iza koje stoji ta „dijagnoza“ – BNP666 ('Boli nožni prstić' 666).😉

Kad se sjetim svog profesora TZK – uvijek ista plava trenirka te pravi primjer vojnog zapovjednika jugoslavenske vojske – njemu nisu bile bitne nikakve naše dijagnoze. Dapače, kaj taj doktor zna o ičemu?! Ako izbije sljedeći rat – mladež mora biti spremna! To bi značilo ovo – da djevojci koja tad ima dijagnosticiranu peludnu astmu (moi😉) kažeš da trči krugove u prašnjavoj dvorani, u proljeće kad sve cvate i da diše duboko. A u slučaju da joj se počne mantati jer joj bronhiole polako postaju kao uske slamčice s kojima pokušavaš ispiti Mcflury... nek stisne zube i ne bude pekmez! Ako vam nije poznat taj osjećaj – prvom prilikom u McDonald's i napravite ovaj pokus.😉Zanima me samo kad ćete početi vidjeti čitavo sazviježđe ispred svojih očiju. 

 (unsplash)

Zato sam uvijek u trčanju bila među sporijima te nisam imala dovoljno snage jer očito je da sam bila ipak malo „zaokupljena“ drugim stvarima – kao što je traženje pumpice s Ventolinom po školskoj torbi. Mislim da bi danas priča o tom nastavniku završila u emisiji Provjereno.

I neeee... uopće nemam traume iz djetinjstva! 😉

Doslovno cijelo školovanje od trčanja sam bježala k'o vrag od tamjana (da, to su tragovi kršćanstva moje bake Dalmatinke koja me vodila na mise čim bi moji roditelji poslom otišli u Zagreb). A odlasci na Sljeme u studentskim danima su mi bili ravni škripanju noktiju po školskoj ploči (uvjerena sam da svi znate taj mili zvuk).

Naravno da nisam bila 'kauč pomfrit“ - ipak sam generacija gumi-gumija, Care care govedare, lanca probijanca, Crvene Marice (ili Crvene Kraljice)  - više se ne sjećam kako se  točno zvala ta igra... Trenirala sam borilačke vještine, ali najbliže što sam došla trčanju bilo je bježanje iz susjedovog dvorišta dok smo mu šljive uzimali na „trajnu posudbu“ jer ipak na mladima svijet ostaje.

Završih fakultet koji je bilo dosta životno zaokupljajući pa ne stigoh se previše baviti fizičkim aktivnostima...

...I uđoh u fazu života zvanu: „Da mi je znati što sad?!“

Sreću se ljudi, okolnosti, događaji... donosiš manje ili više pametne odluke (ne kažem prave ili krive jer iskreno, u tom trenutku to je bilo upravo ono što sam htjela i nitko me nije tjerao na to). Odluke te poput one knjige s nekoliko mogućih scenarija odvode do nekih novih lokacija i ljudi s kojima učiš jednu po jednu životnu lekciju.

Ali kad se sve zbroji i oduzme – ishod je uvijek pozitivna vrijednost ako odlučiš da tako bude! U suprotnom kriviš sve i svakoga zato što si nezadovoljan svojim životom.

Evo da se opet vratim na situaciju gdje se ljutiš na semafor jer kao on je kriv što ti kasniš na posao koji zapravo ne voliš, niti te ispunjava! Teta u dućanu je kriva što imaš odnose s ljudima koji i nisu tako iskreni te sve više ti se čini da si ti taj koji ulažeš u neki odnos dok s druge strane dobivaš mrvice... I hej, nema ništa loše u tome! Ako ti se da zajeb....s tim – sam daj! Pogotovo ako si odustao vjerovati da život uvijek daje prilike za okretanjem nove stranice kojoj si ti autor.

No da ne dužim i ne zvučim previše produhovljeno – dogodio mi se TRENUTAK ČISTINE u kojem sam odlučila skupiti hrabrosti, skinuti celofan i nazvati stvarima takve kakve jesu te početi sve ispočetka! I znate što?! Isplatilo se i ta nova Odisejeva putovanja traju i dan danas. Ne, nisam u potrazi za zlatnim runom... No, ako usput naiđem na nekog sugar daddyja why not?! Šaaaaalim se!

Neki će reći da je to možda početak „krize“ srednjih godina jer kao – ako si žemsko😉 onda se najbolje ostvaruješ ako se udaš i rodiš barem dvoje kikača i eto, živiš sretno u maloj kućici na preriji. Nemojte me krivo shvatiti, predivan je takav život ako je to stvarno ono što je iskrena želja tvog srca i ako stvarno o tome maštaš pola svog života. I kad vidimo moje prijateljice koje uživaju (nekad više, a nekad manje😉) u majčinstvu - stvarno je to posebno iskustvo!

No, s druge strane – ponekad se uhvatim kao da se moram „pravdati“ drugima zašto trenutno živim kako živim?! Zašto JOŠ nemam djecu, zašto JOŠ nemam kredit za stan, auto?! Jer kao to svaki pošteni 😉 Hrvat ove zemlje ima.

I sve više shvaćam da sam ja ta koja se moram dogovoriti sa sobom što za mene znači uspjeh, strast, ljubav, iskrenost, snaga, prijateljstvo, bogatstvo, radost... Jer iz te matematičke formule proizaći će svaka druga formula za uspješan život!

Ne tako da u drugima tražim potvrdu za svoje opravdano postajanje, nego iz jednostavnosti svog srca i iskrenih želja koje te vode iz dana u dan – da tražim svoje mjesto pod Suncem.

Ne vjerujem u slučajne susrete nego da postoje čudesni trenuci kad baš moraš sresti tu osobu, ne otići ili otići na neki događaj gdje će čuti informaciju koja je odgovor na tvoje pitanje koje si možda već danima postavljaš! Nekome su možda ovo totalne gluposti, ali i to je okej... 

Jednostavno želim biti svjesna svakog svog dana što je moguće više! Nažalost, statistika kaže da oko 90% našeg mozga, nakon 30. godine života isključivo radi na automatici (odnosno da veći dio dana živimo nesvjesno ponavljajući automatske radnje). Malo scary, zar ne?! Ali, to je moguće promijeniti!

Zato sam i počela trčati – ne zato što želim postizati ne znam kakve rezultate?! Mislim realno, možda da sam mlađa kojih petnaestak godina ili da dolazim iz stoljetne tradicije trkača. Opet kažem, genom moje obitelji uopće nema neke sportske krvi, ali nekim čudom moja sister i ja smo se našle u trčanju. Ona je cestovna ptica trkačica (o njoj neki drugi put😉), dok sam ja više sljemenska skočimišica.

U trčanju sam po prvi put nakon dugo vremena osjetila da mi mozak stane, da sav roj štetočina nemirnih misli i briga jednostavno potamani trkački Raid te se izgubim u prostoru i vremenu!

Postoji samo SADA I OVDJE...

....stabilnost zemljine podloge, šum potoka koji može zaobići svaku barijeru i naći svoj put, dah vjetra koji se zapravo ne razlikuje od tvog daha, drveće koje raste unatoč svim vremenskim prilikama ili neprilikama, Mjesecu koji usred mraka može osvjetljavati tvoj put, mirisu kiše, vlage, blata, borova... Sve postaje toliko predivno jednostavno i neopisivo lijepo!

Kad sve PUSTIŠ i kad jednostavno BUDEŠ.

Zato trčim – jer tada budem najbolja verzija Dine koja mogu biti.

Možda nema puno onih koji idu u toliku dubinu svega ovoga😉, ali znam da se svi totalno razumijemo i da dijelimo taj isti predivan osjećaj.

Zato ljudi – nastavite trčati i nastavite biti!

„Life is not measured by the number of breaths we take,

but by the moments that take our breath away.“    

MAYA ANGELOU

Šu šu... svi sad šuškaju (p)o tom!

Tako je, ozljede s Blaterse su manje više zaliječene i pozdravljam ovim putem mog fizića koji ima svoje mišljenje o svim tim mojim noćnim ludostima no drži ih za sebe. 😊

Nije prošlo dugo dok se između ZTŠ redova nije počelo šuškati da kreće nova 14. sezona Mrak Kombe. Meni su oči zaiskrile (ne, nije bio moždani 😊) iako znaaaaam da je vrijeme za trkačku hibernaciju u obliku zimske baze, čuvanje od ozljeda, skupljanje kilometrića, laganog trčanja te pripreme psihe i tijela za proljeće. Sve jasno k'o dan, ali opet – pa nemrem to nekak ignorirati! Kao kad na polici dućana vidiš omiljenu čokoladu i još je na akciji!! ... Mislim ajd iskreno, ko bi tome odolio?! Takav se još nije rodio.

Eh sad... s obzirom na trenutnu ne baš top formu... Ići ili ne ići – hamletovski se pitam?! Možda da pogledam što mi piše u horoskopu?!

Šumski Mortal Combat 😉

Još sam prošle godine čula za MK iliti Mrak kombu (prvo sam mislila da je to kratica za Mortal Combat 😊), ali nemoguće je to dočarati riječima, to se mora DOŽIVJETI da bi svaki komentar o tome nekome imao smisla. Ahhh... teško je neshvaćen živjeti u ovom asfaltiranom svijetu! Zato bolje što više boraviti u šumi.

Zima je vrijeme kada sve u prirodi naoko miruje... Tad tvoje tijelo jedino što želi je sklupčati se ispod dekice, klopati čokoladu, piti topli kakao (ili možda čak i nešto kraće i jače😊) te kao medo „potfutran“ domaćom sarmom dočekati proljeće s minimalnom aktivnošću. Kasnije ćemo se brinuti za ono što se nakupilo „oko struka“! 😊

Do sad je svima jasno da usred te normalne kolotečine života (iako više ne znam što je normalno) postoji grupica onih (nazvat ću ih Alisama u zemlji čudesa) koji baš u ovo doba uživaju u čudesnom sado mazo guštanju hodanja, trčanja, veranja uzbrdo s „pogonom na sva četiri“, te korištenja popularne metode „spuštoguza“ jer tak se najbolje krati put, ne?!

Ma ima nešto u tom šljokičastom bjelilu obasjanom samo tvojom čeonom lampom, vakuumskoj tišini šume te krckanju leda pod nogama, zvjezdanog neba (gdje zapravo u sadašnjem trenutku gledaš u prošlost... BAZINGA! Ovo je eksplozija za mozak. Očito previše kisika ovih dana 😊) te pogled na svjetla grada koji zaustavlja dah! A možda taj dah zaustavlja pošteni minus u zraku?! A kak znam da je minus? Voda u mijehu je kristal! 😊

Sve oko mene je led, vrijeme je, ja morat ću poć'... kao snjegović nestajem u noć

Eh da... osim ove snježne miline, tu je i druga strana medalje - u mom slučaju riječ je o orijentaciji. Ajmo reći da mi to predstavlja problemčić jer eto, kad su se dijelili darovi orijentacije, mene je to nekako preskočilo. Očito sam dobila dar visine pa ovo nije stalo u paket. 😊

Tako da, Dinka, nema ti druge nego sjesti, zagrijati stolac, iscrtavati karte svim mogućim flomasterima i jednostavno neumorno junački jurišati po putevima Medvednice. Čekam dan kad će se sve one karte subotnjih treninga spojiti u jednu cjelinu u mojoj glavi kao zadnji komadić puzzle – i daj Bože da to bude za ovog života jer tko zna što ću biti u sljedećem. Ak ću biti neka planinska mica maca tipa pume – onda mi karte neće ni trebati!

MK, može biti i kratica za „Mala, Kam bi ti?!“

Pa ono, ja bih išla za vama velikima i u neko pristojno vrijeme došla do cilja, po mogućnosti da se sve to događa u istom danu i dok nisu svi otišli doma. Zasad dovoljno definiran cilj!

Prva dva kola su već prošla, odnosno duplo kolo jer se poklopio i JGL i MK. E to je izvanserijska ludost no svima koji su prošli oboje tog dana – Respect! Dići se u 4h da bi s Blizneca došao do vrha i onda ponovno navečer napravio još jednu sljemensku kombinaciju – e to mi je još uvijek mind blowing! Imam još jednu priliku u 6. i 7. kolu... hm... ili možda bolje sljedeće godine?!😊

Za svako kolo pripremaš se unaprijed; postoji karta s ucrtanim kontrolama te je vikend najbolje vrijeme da se prođe kombinacije staze. Čula sam da neki idu i dvaput.. waaat?! Poanta je da napraviš najbolju i najbržu rutu - tipa biraš hoćeš li se ubijati polako ili brzo, hoćeš li štedjeti mišiće kao baka svoju penziju ili ćeš se ponašati kao Hugh Hefner te udriti zečjim koracima po stazi.

Sretna sam jer sam se uspjela ubaciti u ekipu Dražen, Franci, Ivana, Ante i Željka te s njima u nedjelju krenula sa starta kod Pilane.

Prva kontrola je Stara pila – jeeeej, zeko i potočić

Samo s obzirom na temperaturu, mislim da se zekonja negdje sklonio na toplo i gleda ove Alise kako skakuću s kamena na kamen tražeći narančasto bijelo platno. Traži, traži pa ćeš naći!

A kad ga nađeš - čeka te pozamašni uprić na makadam, pa još maaaalo nagiba koji kao da je dizajniran da polako, ali jako efektivno drži mišiće u škripcu sve dok ne ispadnemo na Leustekov put.

Leustek je jedan veliki ledeni špigl i hodanje po njemu je mission impossible! Odlučili smo da s njega udarimo uzbrdo jer sljedeća stanica je Brestovac. Došli smo mu s donje strane pa ćemo probati preko Mrcine spustiti se na rampu kod Bažulovke (sljedeća kontrola).

Mrcina i ostale „dobitne“ kombinacije... 😉

Mrcina oponaša uvjete ledenog doba, a još je veselije kada njome ideš nizbrdo. Nekak ti i osmijeh nestane s lica. 😊 To je malo potrajalo, ali sve ruke i noge su nam na broju. Po noći tu će biti tulum kao u crtiću „Frozen“. S Mrcine cestom idemo do rampe, a paralelno mozgamo što dalje. Ivana i Ante odlučuju se za opciju staze 12 prema Brestovcu, dok mi ostali idemo prema Lugarnici. Čak smo usput sreli i Tajanu koja je kratila s ceste na Lugarnicu no to je ipak možda malo pregeronimovski za nas! 😊

Idemo prema Kraljičinom, stazom 48 prema Javornici i prolazimo Lipje te makadamom dolazimo do Snopljaka. Sve mi je ovo nekak poznato na nekom od prošlih treninga ili trekova, no i dalje treba još puuuuno prakse!

Tu mi kreću s objašnjavanjem koji dio se trči na JGL-u jer priznajem – još uvijek ne poznajem tu rutu! WAAT?! Da da, mea culpa, mea culpa... Posipam se prahom i pepelom. Ali i ta sramota će uskoro biti skinuta s mene! Juhuuuu!!

Počinje blaga frozen mećavica, vjetar bridi po licu ko tanka šiba (ovo malo čudno zvuči) i svi smo već lagano pothlađeni i zreli za povratak. Razdvajamo se, Željka i ja se spuštamo dijelom staze JGL-a da vidimo koja od ekipa će prije doći do cilja. Uspijevamo pogoditi neke od singlića i kod auta smo... Došli smo prvi! Eh, kad bi tako bilo i u srijedu.

A sad analiza Strava tragova i srijeda 'ante portas'

Dolazim 15 minuta prije starta, ali velik dio ekipe je već tamo. Zrak je pun adrenalina i testosterona, a estrogen i progesteron su manje zastupljeni jer nas ženica i nema baš puno. 😊 Blago me hvata trema i osjetim kako mi se ruke tresu dok pokušavam gamaše zakačiti za tenisice... Smijem se samoj sebi jer sam tako „pogubljena“ k'o da izlazim na ispit.

Prepoznajem draga mi lica, smještam se između njih i trudim se sakriti tremu. Ugledam nasmijanu Franci i znam da će sve biti dobro.

3, 2, 1.... i krećemo!

Zanimljivo je kako smo na početku svi jedni drugima za petama, lampice se protežu ko rasvjeta na zadarskoj rivi... Spuštamo se u potok, treba doći do ušća i sve je danas nekako malo teže jer je potok malčice širi, više je snijega i leda pa treba paziti gdje ćeš stati jer u suprotnom si ledena kraljica potoka.

Iiii prva kontrola je cvikana. Odmah mi je malo toplije. 😊 Idemo dalje!!!! Oooo yeah!!!

Uprić pa opet uzbrdo dok Leusteka. Ono što smo odlučili promijeniti je da idemo s gornje strane Brestovca pa ćemo se stazom 12 spustiti na rampu.

Nisam mogla a da se ne zahvalim vedrini neba zbog kojeg su zvijezde nekako bliže i sjajnije! Baš trenutak koji te tako opčini svojom jednostavnošću, a opet tolikom veličinom u kojoj si ti jedan maleni dio puno veće slike.

I onda malo spustiš pogled i vidiš Zagreb kao da je prekriven krijesnicama. Nema riječi! Vrijedilo je samo ovo vidjeti i biti sretan. SAD!

Makadam do rampe je većinom nizbrdo i udrimo trčati do dolje...he he... ali to traje i traje i traje.... i traje. 😊 U susret nam dolazi Dražen koji je već riješio drugu kontrolu. Malo nas muči što osim njega nismo sreli nikog drugog na toj stazi. Na rampi smrznutim prstićima cvikamo kontrolu pazeći da sebe ne precvikamo te odlučimo da se ipak vraćamo istim putem. E sad, jel to bilo pametno ili ne, nemam pojma ni sad! Većina je nastavila prema Lugarnici tako da... Neka u povijesnim analima ostane zapisano da smo izabrali put kojim se rjeđe ide! 😊

U stvarnosti to je izgledalo "malo" drugačije

Krenule mi uzbrdo, kao probat ćemo lagano trčkarati, ali brate mili... Snijeg pod nogama čini svaki korak duplo težim, teško se odraziti i stalno imaš osjećaj da ideš unazad. Jedna drugu guramo, bedra prže, leđa su ostala negdje u podnožju staze, ali nema druge nego ići naprijed.

Bome ima nešto u tome kad sebe dovodiš u situacije napora gdje se testira tvoja izdržljivost, gdje je sve mračno oko tebe, ali to čini da se sva tvoja osjetila izoštre, gdje te hladnoća možda čak i više čini živim i gdje si usred svega toga baš onako iskreno sretan. Ako ovo ne čini čovjeka ipak malo jačim da se nosi sa svakodnevnim izazovima, onda ne znam što čini.

Prolazimo Brestovac i usput srećemo nekoliko klinaca koji nas s rukama u džepovima pitaju gdje je ovdje Sljeme?! Kaj?! Martina ih usmjerava prema vrhu kako bi momci mogli ići na bus. Znači, nek se zna koliko smo bile susretljive i gostoljubive prema tim malcima. 😊

Odlučimo se za stazu 15 pa što bude...

...i pohvalim se Martini kako sam brojala koliko puta moramo presjeći cestu na što mi se ona počne smijati ... Iskreno, za ništa drugo ni nije vrijeme nego da se počnemo smijati i trkati do dolje!!! Jer još malo i finito smo!!

Malo smo skrenuli s planirane rute (a što je tu čudno 😊), no znamo da je najbrži put okomica do dolje... Trudimo se samo paziti da ne odemo naglavačke u rupu iz koje nećemo moći izaći. Snijeg je super amortizer za potencijalno padanje na presveto dupe tako da straha nema! Trudimo se pronaći neke ljudske tragove trek tenki pa ih nastavljamo slijediti koliko je moguće.

U jednom trenutku ti su tragovi postajali sve manji i rjeđi dok nisu „prešli“ u tragove nekih četveronožaca... Iskreno smo se nadali da to nisu naši sljemenski papkari, ali da smo i njih sreli, he he... trk do cilja bi bio samo brži! 😊

Kratimo po nizbrdici ko luđakinje, snijeg mi do koljena (a možda je to subjektivni dojam mojih predivnih dvometarskih nogu 😊), stabla su zaustavne linije jer da njih nema – ni nas ne bi više bilo.

Ispadamo na makadam i rek'o – ajmo Franci udri sad koliko ide! Ispred sebe, na obroncima s lijeve i desne strane vidiš lampice koje ti se približavaju sve više i više i mislim si – e neće moći ove noći! Ovaj put vas razbijamo ko beba zvečku!

Franci se smije mom ludom entuzijazmu no nek me nikad ovaj (c)rush nikad ne pusti! Volim taj osjećaj kad adrenalin prži žile! Mislim – ipak je srijeda navečer, sutra je radni dan (meni nije jer sam na školskim praznicima no suosjećam s drugima 😊) i nemam pojma kak ću noćas spavati od svih dojmova, ali ono – vridilo je! Jel' tako, Grašo?

Sve bi da, da za nju... jednu malu kombicu! 😉

U cilju je već hrpa Alisa koje su se već poštenski i ohladile na svježem zrakiću, ali ne da im se doma! Zjenice proširene, osmjesi od uha do uha... Mislim da bi ti u tom „stanju“ ljudi bez problema prepisali i kuću u vlasništvo ako ih pitaš – koliko je pozitive na jednom mjestu!

Jaaaaao kako je divno biti samo u tom trenutku gdje ne postoji ni jučer ni sutra... Samo SADA i OVDJE, a srce ti je puno k'o kuća (koju ti je netko u međuvremenu predao u vlasništvo 😉).

S obzirom na to da mi je ovo prvi Mrak – red je da se tome i nazdravi! Ipak dezinfekcija prije svega, a to je definitivno u skladu s propisanim mjerama!

Lagano svi postajemo Rudolfi s crvenim nosom, mučimo se smrznutim prstima otvoriti vrećicu s keksima, a noge se lagano drvene... Mislim da je vrijeme da se krene kući pjevajući jer treba još doći do Gorice i maltene iz ove perspektive – prijeći u drugu vremensku zonu.

Pozdravljam moju ekipu Alisa i Alisana, sjedam u zamagljeni auto (ne, nije ona scena iz Titanika s Leom i Kate 😉) i puuuuut putuuuujeeeem.

I prođe moja prva Mrak komba s bojnim poklicima dok smo se spuštoguzali na makadam koji vodi do Pilane.

What's next in line?! ❤

Noćna kraljica Blatersa 2020

Dok hladim upaljeni mišić dan nakon svoje prve 1/3 Blaterse, pitam se odakle početi s pričom o pripremi?! Paaa bilo je to davne 199... šalim se... Bilo je to točno prije godinu dana kad je Kiki poslao mail da tko želi može s njim proći jedan dio te staze u noć trke. I čitam to u toplini svoga doma i mislim si - kakvi su to luđaci koji žele po NOĆI proći 48 KILOMETARA i oko 1750 visinske? Jel to neka grupna terapija ili?!

Od tog maila je prošlo svega nekoliko mjeseci kad sam shvatila da isti takav fanatik čuči u meni :D Razumljivo je da tu nitko nikoga ne vrijeđa! Samo želim naglasiti koliko je čudesno kako priroda, dobri ljudi, pozitiva, trke i legendarne priče trekera koje se prenose s koljena na koljeno:)... rekli bi, narodna trekerska predaja - izvuku iz tebe ono skriveno!

U ovoj ludoj godini punoj neočekivanih obrata – malo smijemo organizirano trčati i trke se održavaju, pa onda ipak ne smijemo trenirati... Ne usudiš se naglas pitati za Blatersu jer sve se nešto „šuška“ oko toga ali opet... tko zna? Možda ćeš biti jedina na startu i to će ti definitivno osigurati mjesto na postolju :D, ali trčati solo po šumi do zore i nije neka fora.

Pazi ovaj filmski prizor – Martina i ja izlazimo iz vlaka koji odlazi, tišina, nigdje nikoga! Vjetar fijuče u pozadini te se preko ceste valja klupko raslinja kao u vestern filmovima. Naslov filma - „Točno u ponoć“.

No vratimo se na pripremu (oprostite, pjesničko „gubljenje“ niti).

Kad se tinejdžerski zaljubiš....😉

Znatiželja novaka je učinila svoje! Krenule su prve trke u sezoni i to je kao kad se zaljubiš, kaj ne?! Želiš ići na što je moguće više trka, pokušavaš saznati tko sve ide pa kombiniraš s kim imaš sličan tempo da se možete gurati do kraja trke... Ispituješ koliko trebaš trenirati, što jesti, pa istezanje i vježbe snage. S vremenom lagano krenu i ozljedice, upale svih poznatih i nepoznatih mišića... Čak se krenem preispitivati – jel trčanje uopće zdravo?! :D

Zaključak - očito moram papati još puno žganaca da se tijelo prilagodi takvom naporu iz tjedna u tjedan! Sjedenje za kompom i godine atrofiranih mišića rezultiralo je građanskom neposlušnošću mog tijela i traženjem svojih prava glasa!:) Nekad sam ga poslušala više, nekad manje, ali polako se učim prihvaćati svoje TRENUTNE granice.

Sve drugo – garant ozljeda! Treba pomicati granice i svoje sam definitivno pomaknula, ali tijelo sve pamti i nema kod njega „free shipping“:).

Najesen krenula nova sezona treninga. Štreberski se trudim biti redovita zato što još uvijek nisam disciplinirana (bolje zvuči nego Dina 'lijeno dupe' Klarin) da sama trčim po goričkim bespućima.:) Da, da.. još uvijek mi je puno „bliže“ doći kod Mogile. Ali dobro, ipak je tu i ključan „začin“ naših treninga – ekipa s kojom dijeliš istu strast, imate isto područje interesovanja pa s njima lakše prelaziš svoje „granice“. Prvenstveno mislim na mentalne koje rušiš kao Miley Cyrus i pjevaš „I came in like a wrecking ball...“ I tad tijelo kaže – okej, okej!

Kako se planira put u poznato nepoznato? 😉

Kako tjedni prolaze rade se planovi kad proći koji dio staze da sjećanje bude što svježije. Uzbuđenje „pere“ na najjače i govorim si - Dinka, smiri strasti! Ne treba ti srčani prije Blaterse! Ali jel to pomaže?! NOOOOUUUUP! :)

Prvo prošli dio od vrha do Zeline warp brzinom (6 satiJ) pa pišeš, pamtiš i FOTKAŠ :D križanja (don't ask!). Taj kolega:) se svim silama usađene pristojnosti suzdržavao da ne prasne u smijeh od moje „STRATEGIJE“ (jer kao po noći ćeš sve to vidjeti ne?!).

Drugi pohod je bio od Podsuseda do Hunjke gdje se entuzijastično trudiš sve upržiti u moždane sinapse! A realnost je ovo – trebat će mi još koja godina da savladam stazu u potpunosti. Zato hvala svima koji nesebično dijele svoja trkačka iskustva s nama malcima!

Iiiiii konačno dođe zadnji tjedan prije trke! 

Adrenalin i nervoza kolko tolko pod kontrolom no mene već tjedan dana zateže mišić, stara boljka. Istežem, masiram, hladim, mirujem... probala sve moguće glagole, ali čim krenem trčati ubrzo se javi buntovni momak mišić i protestira.

Kažu da je dobro pred samu trku usporiti s aktivnostima pa reko – idem laganini po Sljemenu, ali mišić i dalje me hejta! Nema druge nego potpuna „penzija“ i etogac, krene glasić u glavi: „Jesi ti normalna?! Kaj se guraš među ekipu gdje ti nije mjesto? Daleko si ti od spremnosti za takav tip trke!“

Tih dana pokušavam zaspati, ali glava već vidi crnjake - puknuće mišića, ostajem sama u šumi, dezorijentirana, crkne lampa, evo i vepra s osmijehom od uha do uha i da... smrznem se! THE END! Hmmmm, totalno realan scenarij kaj ne?!

Donosim odluku – Odustajem! Bit će prilike dogodine kad ću biti spremn(a)(ija)! Bla bla bla.. Ponavljam si to ko mantru. Argumenti za i protiv se nižu jedan za drugim - sve je više minusa, kao i temperatura vani. Pred jutro, čvrsto i odlučno javim Martini da odustajem jer mlada sam i ne želim već sad umrijeti i biti lijep leš... Stisnem 'sent' i sva na mukama čekam njezin odgovor! I tipka ona i tipka i konačno stigne – Aaaaa, baš sam mislila da ćeš reći da idemo!

U istom trenutku pomislim - ma goni sve u g...! :) Martina, idemo pa šta bude! Ti ovo čekaš puno duže od mene, a ja ni ne znam što me čeka – blaženo neznanje! :D U krajnjem slučaju, doći ću do vrha i procijeniti mogu li dalje. Još sam u „civilizaciji“ pa ću naći prijevoz do doma.

I prožme me misao kako se većinu vremena trudimo okolnosti, ljude, događaje, stvari držati pod KONTROLOM jer tad osjećamo neku SIGURNOST no zapravo to je ILUZIJA. Možeš nešto ziheraški isplanirati do zadnjeg detalja i na kraju zbog krivog pokreta sve ode k vrapcu (baš sam pristojnaJ). Zar nije tako i na trci?!

Dio smo društva koje nas uči da mozak uvijek prvo slaže negativne scenarije jer ipak – treba biti oprezan i REALAN! A što to znači 'biti realan'?! To znači da je lakše zamisliti najgori scenariji (koji se nije dogodio niti ne mora) i zbog te FIKCIJE se NE USUDITI napraviti išta! A zapravo je to 'a lot of crap“. Ako je sve to mašta moje glave pa zašto ne bih onda izmaštala najbolji scenarij?! :)

Unatoč „kreativnosti“ moje glavurde, zavirila sam u srčeko koje je reklo – PROBAJ! I oke, možda je to nekome i dalje ludost jer ono, ženo, mišić ti je u banani, bit će noć, blato, magla, hladnoća... Ti imaš 50 kila s krevetom i mišiće koji ni približno nisu spremni za takve napore... Ali mala, imaš UPORNOST! SO USE IT! :)

Kad će taj petak?! Da te opet vidim, vidim jaaaaa!!!

Yeees!! Nastava mi je online (praise the Lord)! Večer prije pakiram stvari i šaljem Franci popis da mi kaže što da mičem s popisa. :) Osjećam se ko da sam na izboru za Miss - idemo u par krugova dok se izbor stvari ne svede na missicu, prvu i drugu pratilju Blaterse.:)

Gledam tu hrpicu i počnem se smijati samoj sebi jer dok sam se „deklarirala“ kao planinar, ruksak je bio mojih dimenzija s hrpom stvari koje su se nosile, ali baš i nisu koristile. :) Još kad bismo usput sreli ekipu koja trči po brdima u tenisicama (smrtni grijeh:D) i ima te „dječje“ ruksakiće... whaaat?! Često bih pomislila – pa oni neće preživjeti jer nemaju planinarski super sack kao ja! Ajme u kakvoj sam zabludi bila i koliko sam nepotrebnih kila nosila na svojim grandeJ ramenima!

Jaooo...opet ode ja! Vratimo se na Blatersu.:)

Ovaj THE petak sati idu ful brzo! Pokušavam odspavati jer Margitin savjet glasi – bitna je svaka minuta sna! Još večer prije čitam njezin post o prvoj Blatersi i umirem od smijeha! Opisuje kako je ponijela rezervne leće da ih promijeni u mraku ako će trebati :)... hmmm okeeee, to neću napraviti! ALI u slučaju da mi koja ispadne - očito mi je suđeno da budem razroka do kraja puta! Tako ću možda biti i brža jer neću ni vidjeti koja je agonija ispred mene... E da, nema previše smisla ni topli čajek (Margita legendo!!) jer smrzne ti se koštana srž unatoč čajeku i razmišljanju o smislu života dok na vrhu gledaš zvijezde... Nooot, smisao života tad ti postaje kako pojesti slanu palačinku jer to lakše klizi niz grlo od sendviča i kako sa smrznutim prstima ubaciti tabletu elektrolita u bočicu. :) Kako prizemno razmišljanje, ali zapravo mozak je u fazi preživljavanja!

Zadnja čekiranja zlata vrijede 😉

Kod Franci se OPET prepakiravamo jer očito nama ženama je to genetski. Dolazimo na peron vlaka, a noge nervozno cupkaju dok čekamo da stigne naša vožnja bez povratka. Odustajanja više nema! Ups! Na svakoj stanici upada ekipica s „dječjim“ ruksakićima, a ne zaboravimo i maske koji daju poseban „covid šarm“ cijelom događaju. Tu upoznajem Zvonka Vidu koje je trekerska legenda. Te vesele oči su se nagledale Blatersi, Traversi, Puntijarke i Lagvić lige. Promatram što ima obučeno – majicu, možda dvije i jedan tanki fluorescentni šuškavac koji je već na početku trke skinuo jer se zagrijao?! Whaaat?! A ja u sto slojeva jer imam „lošu cirkulaciju“. Ajme Dinka, koji si ti pekmez. Ne znam gdje mi je nestala mladost?! Valjda ostala na peronu u Sesvetama!

U Podsused dolazimo među prvima jer je vlak došao ranije. Pošto terasa legendarnog kafića ne radi - 'mjere su na snazi' :)  - nema druge nego cupkati na mjestu. Pomalo izgledaš ko da ti je sila na wc (hmmm..a možda i je?!). U glavi se trudiš zaokupirati nekim „konstruktivnim“ mislima – pogađaš kojoj ćeš sve ekipi buljiti u svjetleće oznake na leđima kad krenemo, koliko ima cura i u kakvoj su formi, jel sam trebala ponijeti štapove, kad ide zadnji vlak za Glavni jer ovo nema smisla?! Opaaa.. evo javio se sistem za samoodrživi razvoj!

Ubrzo do nas dolazi Radić i pita da kakva mi je ovo „spravica“ na glavi (naravno amater kao ja misli da je to dovoljno da probije maglu)?! Daje mi svoju lampu jer uvijek nosi jednu viška za ovakve početnike (bio je pristojan na izrazu)! Ivane, fala jer me spasila od usputnih bazenčina blata! Bile su toliko velike i duboke da bih komotno mogla zaplivati u njima!

Konačno, tri minute do 23:59... (ček, koliko je to ono?!) ;)

Skupljamo se na startu, dolazi kako je netko rekao, naš guru Sablja, daje upute iiiiii krećemo! Držim se Franci rame uz rame, noge mi se tek trebaju zagrijati, ruke ledene, polako se formiraju ekipice kao u Maksiću na treningu, ali dobro je...

Ovdje sam jer sam sama to izabrala i jer ja to zaslužujem :D (viš, mogle bi nas sponzorirati neke kozmetičke tvrtke...) Ajme Dinaaaaa, kaj je s glavom?! Ajmoooo, Zvonko nas vodi po ulicama, još uvijek vidimo ekipu ispred, svjetla poskakuju kroz voćnjake i makadame... Sljedeća investicija ako preživim – nova čeonka! Obećajem!

Još malo makadama i uskoro skretanje na stazu koja kreće u šumu... Sklisko kamenje, lišće, magla, blato... Pravi šumski ekosustav. Jedva vidiš prst pred nosom! Pratim samo Martinine tenke ispred sebe, ona prati Zvonka a iza mene Adrijana koja je bila na ultrama. Ma super Dinka, u pravoj si ekipi (ne znam jel bi se smijala ili plakala), tu si im negdje po snazi... NOOOT! Usput srećemo ljude koji koriste svoje trekerske vještine u nadi da prežive svaku dionicu puta. Još ujutro šaljem Franci pjesmu „Stayin' alive“. Prigodna, zar ne?!

Imam osjećaj ko da sam prvi put ovdje...😉

... ali znam da me psiha zeza (da ne kažem ono drugo)! Martina uspijeva komentirati – E Dina, jel se sjećaš ovog dijela staze?! Vičem joj - Kaaaaj?! Nemam više pojma ni kako se zovem... Hvatam zrak da mi što više kisika dođe u mozak i mišiće, ali imam samo jedne nosnice i usta... :D Premalo!

I evogac, blato blato blato, lišće, nizbrdica, uzbrdica pa još malo uzbrdice i daaa, pogodili ste, još malo uzbrdice... Ali to nije sve, uz to dobivaš i par metara razmaka od svoje ekipe jer nemreš ih pratiti kompa... Magla je sve gušća, lampa drži ali razmak je sve veći... Ajd stara, stisni i smanji razmak. I kreću misli – trebala si ostati doma, sad će te i mišić zaštekati, ostat ćeš sama, usporavaš ekipu! Pa gdje ti je bila pamet?! Rokaju jedna za drugom, a ja nisam bulletproof titanium kao Sia! :)

Franci usporava i čeka me! To divno sveto trojstvo me motivira i ne daje mi da odustanem! Kilometri se smanjuju i još manje od pet do vrha, ali moj buntovni miškec ne može dalje i odluka je pala! Zovem jednu dragu dušu da dođe po mene jer u takvom sam psihičkom stanju da ću se sklupčati ispod drveta i plakati do jutra.

Toranj je sve bliži i bliži...

Sav osvijetljen ko božićna jelka... veselim mu se ko malo dijete. Ajmo Dina, udri... još malo i gotovo! Svi grabimo do vrha! Znam da će ostatak ekipe završiti trku i ponosna sam na njih! Sklanjamo se u zavjetrinu, klopamo palačinke koje baš i ne klize :), ali ipak su bolji izbor od sendviča! Par minuta za oporavak... dolazi još par ljudi koji također skupljaju snagu za dalje. Grlimo se, ups... to je zabranjeno! Ali ko ga šiša! Sad je opsadno stanje...

Moje hrabro trojstvo puno adrenalina nastavlja dalje! Sretna sam zbog njih, ali ipak sam maaaaalo više sretnija zbog sebe što sam poslušati instinkt koji kaže: Za danas dosta! Budi ponosna što si došla do vrha, a druge godine ćeš proći sve! Ne isplati se lomiti jer oporavak će trajati ko Santa Barbara. :)

I''ll be back! ☺