Sviće zora u s...... rijedu

 Imamo li stvarno dovoljno vremena za sve što želimo napraviti?

Ako kažemo da nemamo i da je to nemoguće – zašto je to tako?

Neki dan mi prođe glavom misao – živjeti u zoni komfora...

Zašto neki imaju potrebu iz dana u dan pomicati svoje granice jer slušaju glas koji ima kaže - brže, više, bolje... Dok nekima svaki dan je isti i predvidljiv i kao takav dovoljan?

Mislim da tu nema točnog/netočnog odgovora nego je možda jedina razlika u ovome - živiš li život koji te čini sretnim ili živiš nesretan život jer smatraš da ga drugi čine nesretnim? Kad malo bolje razmislim, namjerno to pitanje postavljam prvo sebi jer jedino sam ja ta koja dozvoljavam ljudima do koje mjere će doći u moj život i imati utjecaj na njega.

Imam li stvarno dovoljno vremena u danu da radim ono što volim i da mi to puni baterije kako bih mogla otići na mjesta koja će ih prazniti, ali ne zato što su ta mjesta loša nego jednostavno život je upravo to – DAVANJE I PRIMANJE.

Toliko toga smo primili u život; rodili smo se s tolikim sposobnostima i talentima koji su se godinama razvijali... tu su da budu meni i drugima na korist. I da, to često iziskuje napor i gubitak energije ako se trudiš davati svoje najbolje.

S jedne strane si zapaljen jer slijediš svoju strast...

... a s druge strane – prazniš se jer nešto od tebe prelazi na druge ljude koje srećeš putem. Ali nekim čudom, zapravo si sve bogatiji čovjek jer SVAKO iskustvo je ono što te čini takvim.

Čak i na ona koja u tebi izazivaju ljutnju, mržnju... Ljutnja  je zarazna. Jedna mudra ide ovako - ljutnja je kao da ti popiješ otrov, a očekuješ da tvoj neprijatelj umre.

Ali ako je ljutnja zarazna... pa zar to ne vrijedi i za pozitivne emocije?

Ne znam je l' itko napravio eksperiment da se namjerno nasmiješ nekom prolazniku? Probaj to napraviti, preeeeefora iskustvo! (dobro kužim, sad je do malo teže napraviti ispod naših maskica... ali, budimo kreativni ne?)

Prvo su ljudi malo zbunjeni, kao u stilu, je l' ti to meni nešto? Ali u 100% slučajeva ti uzvrate osmijehom! Jer to je univerzalni jezik naše vrste! Ekipa, i životinje se smiju kad su sretne... Daj Dinka, pričaš gluposti... Možda, ali vi koji imate svoje ljubimce znam da ćete me podržati... 

Nasmij se nekom od srca! Pomozi nekome, nastavi razgovor s bakom u tramvaju ako vidiš da želi pričati... Nikad ne znaš koliko dobrih stvari se može dogoditi iz toga! Hvala lijepa našoj sveopćoj digitalnoj povezanosti no meni treba lijepa riječ, zagrljaj, razumijevanje, utjeha, ohrabrenje... 

ALI, ako je to ono što ja želim primiti – prvo to jednostavno budi nekome drugome. Nije da mi to uvijek ide od ruke, ali tako je dobar filing kad tako nešto učiniš.

 Zašto toliki kilometri?

Zašto sav taj znoj i muka po mišićima, borba u glavi, logika koju si ostavio doma, a srce i odlučnost koje si ponio sa sobom?

Zašto sve to kad znaš da te ne čekaju tratinčice po putu? Okej, čekaju te ciklame, jaglaci, proljetni drijemovci... Moj iskren odgovor – a zašto ne?! Zašto ne vidjeti kolika je snaga tvog tijela, čak i više, snaga tvoje glave jer jači si nego što misliš. Zar nisu to dobra mjesta i trenutci gdje se ponovno podsjetiš na to da sve počinje u glavi.

Nedavno mi je jedna osoba rekla ovo: „... bitna je odlučnost, a volja i želja se podrazumijeva, i idu uz odlučnost... Glava će te nositi kroz bilo koji izazov, avanturu pa tako i 1M... Tijelo samo prati glavu, ne mrcvari se nego živi što je moguće ugodnije kroz taj neobičan put koji prolazi. Budi prisutna u svom tijelu i slijedi svoj put u avanturu... Kockice se lagano poslože ako znaš što želiš... Vrijeme je na tvojoj strani!“

I ako ona ovo ikad pročita, želim joj reći da nije ni svjesna koliko su mi te riječi značile ne samo kao ohrabrenje za trku, nego i za mnoge druge „trke“ koje trčim paralelno u svom danu. Gdje se učim da je uspoređivanje besmisleno te da je jedina stvarna trka, trka koju vodim sa samom sobom. I to je predobar osjećaj kad učiš da si ti taj koji svojom odlučnošću mijenjaš staze svog puta unatoč neizvjesnoj i nepredvidivoj budućnosti.

Prepreke na putu su tu da izvuku tvoj maksimum, ne da te zakopaju

Samu sebe zakopavam svaki put kad svjesno pristajem ostati u granicama poznatog, a znati da mi tamo nije mjesto. Život je THE avantura s bezbrojnim mogućnostima!

I dođe vrijeme mog prvog ožujačkog JGL-a (asocira na neke sponzore, ali svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna).

Mračni sljemenski start u 5:30, ali eskluzivni prvi redovi za hvatanje sunčevih zraka. Stvarno neprocjenjivo!

Ali kad bi vi samo znali koja logistika stoji iza svega toga da se ja tamo pojavim u 5:30! Jedan dan se planira za dva dana jer Gorica je ipak pinkicu dalje od Markuševca i Dubrave. (btw, blago vama koji živite u tim krajevima), ali sreća je u tome što radim popodne.

Dogovor je konačno pao, prespavanac kod moje drage domaćice i prefine majstor šefike Petre te ujutro zajedno krećemo na naš JGL prvenac. 

Što ponijeti od stvari, kakva je prognoza, koje su mi obaveze za drugi dan, kad mi ide bus, kako doći do Petre, trudim se da mi sve stane u jednu malo veću torbu... I sve je spremno, sat je navijen, Kung Fu Panda je djelomično pogledana prije spavanja (baš sam se nekak mogla poistovjetiti s njim) i u krpe. Neeeemogu spavati!! Ha dobro, bar onda leži i odmaraj dok ne zvoni sat. Znači 4:15 i hop na noge lagane (moš'mislit)... Brzo oblačenje, kava, nešto u kljun i via putevima Blizneca. I kad ono, gužvica na parkingu. Ima još ekipe koja mjesečari i liječi nesanicu! 

Par minuta je prošlo, svi stali na imaginarni start i ajmo... Prvi put ću proći cijelu JGL stazu (ups! Nemojte nikome reći). Prvo me bilo strah da ću ostati zadnja jer eto, Kung Fu Panda je isto malo zaostajao za ekipom. Ali ispred sebe vidim Tajanu i trudim se držati s njom korak, dobro ako ništa drugo, barem na dovoljnoj udaljenosti da vidim kamo ide. J I ubrzo, mrak prelazi u predivno tamnoljubičasto plavo nebo sa žutonarančastim bojama. Znači, pogled za milijun dolara. Svako malo se okrenem jer ne mogu se prestati diviti toj predivnoći od jutarnjeg neba. Ali moram priznati i ovo... Ljudeki, nije to nimalo laka staza za proći. Istina je, ima manje od 5 km do gore, ali brate mili, samo je gore gore gore i tu i tamo kao bi trebao potrčati onu neku ravninu (nemam pojma trenutno kak to izvesti, ali ok, doći će uskoro i travanj izdanje.)

Želja mi je doći ispod sat vremena i mislim da ću čak i uspjeti. Ekipa se već krenula spuštati i hrabri putem. To puno znači! I evo žičara, kamene stepenice, onaj popločeni uspon gdje malo izvrćeš noge i Sablja s bilježnicom. Juhuuuuu, 55 minuta do gore! Dinek, ovo zaslužuje kavicu i nešto slatko kad se spustiš u civilizaciju. Tu su i Martina, Iva, Zrinka... Ekipa za sto!

I okreneš se prema Suncu, a ono grije najtoplijim zrakama ikad. Dišeš punim plućima i spreman si za ostatak dana. Wow, ovo iskustvo želim imati opet!

No prije novog JGL-a, opasno se približava datum 1M

Neki dan trčim svoje zadnje kilometre prije same trke i uočim vjetrušu kako doslovno kormilari na zračnim strujama. Slobodno plovi, a krila jedva da pomiče... Ne sumnja, ne boji se... ne opire se ... nego čeka pravi trenutak da ju sila vjetra podigne na visine gdje bez imalo napora manevrira zakonima fizike.

Trebalo je puno truda da to nauči, ali i urođene upornosti da savlada vještinu. Zato ono za što si stvoren, to će uvijek naići na vjetar koji će raširiti tvoja krila za let.

Gledam vjetrušu pa gledam prema obrisima Medvednice, pogledom tražim Podsused, pa toranj pa onda sve što dolazi nakon toga i mislim si... Vjetrušo moja, zaželi mi sreću i lake noge jer krila nemam da to preletim, ali imam srce koje mi ne da da ostanem u nizini i čekam.... nešto... nekog... nekad.... negdje... Vrijeme je na mojoj strani!

Kako bi svijet danas izgledao da su neki odustali svaki put kada bi im netko rekao da je nešto nemoguće, da za to nisu spremni... da čekaju neko drugo vrijeme... da se precjenjuju?!

Znam da ovo nije pothvat svemirskih razmjera, ali u mom glavi, točnije srcu to upravo jest tako! U mom svemiru to je ogroooooomna stvar! Rekla sam sebi da ću ponijeti sa sobom papirić gdje ću napisati zašto sam krenula na ovaj put i što to osobno znači za mene.

Gledaj samo što si do sada prošao u životu i još uvijek si tu, još uvijek dišeš, smiješ se, imaš predivne ljude oko sebe, imaš posao, dom, obitelj... Znači, mala moja... Moguće je! U krajnosti, ako ne uspiješ, to je ionako tvoja stvar! Ali želim živjeti život, a ne stalno se bojati... Moj život, moje odluke, moje strasti i želje....

Slobodna da letim kao moja mala vjetruša 

Već se par dana budim ujutro s pogledom na dragu mi Medvednicu. Ujutro prekrivenu oblacima tamnim poput pepela, kasnije obasjana Suncem i na kraju predivnim zalaskom i mislim si – Dinka, puno toga si prošla... Ovo je opet nešto čemu ćeš reći DA jer život je prekratak da ga zbog straha od boli ne bi živjeli.

When you do things from your soul,

You feel a river moving in you, a joy.

Rumi

Top lista jednog trekerista

Piši, Dina piši.... kaže mi ekipa, kaže mi glava, kaže mi srce.... Sjeti se dogovora sama sa sobom! Piši jer to te čini sretnom, jer to te uči kako da staneš i dopustiš samoj sebi proživjeti neki događaj, a ne da imaš osjećaj kao da je sve prohujalo s vihorom zajedno sa Scarlett O'Harom (btw, taj film nisam nikad pogledala otpočetka do kraja... kao ni „The Great Gatsby“). Tko hoće, nek me pozove u kino.

I razmišljam si „pa o čemu ćeš pisati ako si zbog ozljeda malo zakazala u Mrak kombama“, koje su bile očiti zimski hit s obzirom na sve epidemijske nedaće! Zato dogodine I'll be ready iliti #nemalabavo.

I dok se vozih gradskim prijevozom pade mi ideja – top lista jednog trekerista?! Mislim da ta lista pjesama može biti puuuuno duža i priznali to ili ne, no pjesme ponekad na poseban način obilježe neke događaje u našim životima! Neovisno o tome jesu li ti događaji bili ugodni ili neugodni – dio su nas kao što je prašina sastavni dio kuće koliko god tvoj OKP dolazio do izražaja.

No da krenemo nekim redom... Slijedi Billboard Hot 10 za ovu našu regiju.

1. Malo mi za sriću triba

Ajd iskreno – kad se konačno usudiš stati u danu, usred svog užurbanog života te pustiš sve i svakoga tko zaokuplja tvoje misli... Kad udahneš i izdahneš... Zar stvarno misliš da bi te toliko neopisivo usrećio veći auto, plaća, nova kuća, dečko, cura...? Nije li to zapravo „dodatna oprema“ koja obogaćuje tvoj život, ali dubinu i smisao svakom osjećaju daješ ti sam?

Kad si samog sebe zadnji put pitao što te je veselilo dok si bio mali klinac? Što te rastužilo? Što ti je bilo bitnije – biti u pravu ili biti u miru?! Što ti je danas važnije – znati tko si ili s kim si?

Svatko sam za sebe zna odgovor, ako si spreman biti iskren... U ovim jednostavnim pitanjima leži sloboda i lakoća življenja.

Zato, možda da se češće podsjetimo koliko nam malo za sriću triba!

Kad radim u danu stvari koje me vesele - svijet stvarno postaje bolje mjesto!

2. I have the moves like Jagger

Svaka trka je nova strategija! Vještine se bruse iz treninga u trening, svako iskustvo te čini mudrijim da, kad se jednom nađeš na terenu, složiš logistiku koja glavu čuva, ali od koje ponekad glava i boli. No hej, greške su ponekad najbolji učitelji!

To me potaklo na razmišljanje – što je to što nas čini vrhunskim u onom što volimo raditi? Jesu li to neke genetske predispozicije, godina proizvodnje, jel pametnije ako igraš na „svježinu“ ili na gomilu prijeđenih kilometara u svojoj trekerskoj štoriji? A možda je i do sretne ili nesretne zvijezde pod kojom si rođen? Ili je možda do veličine amigdale koja može umanjiti anksioznost prema situacijama koje inače kod ljudi izazivaju strah, pa su zato neki luđi u svojim šumskim vratolomijama... Ne znam, samo razmišljam na glas...

Možda je dobitna kombinacija imati svega pomalo, ali ono što je svakako dio moje priče jest upornost i karate zahvat „grizem kao pit bull i ne puštam“! :)

3. Oh Lord, won't you buy me a Mercedes Benz?

Eh da... Kad jednom počneš trčati nikad dovoljno tenisica u ormaru! Smijala sam se sister koja je prije mene krenula s trčanjem – ovo su tenisice za cestu, ove su za trku, ove pak za trening... Ove idu uz one tajice, a ove su bile na akciji... i tak!

Ne znam postoji li zapravo trkač koji ne razvije fetiš na tenisice. Ne prođe par dana, a da ne gledam u nečija stopala dok trči i ne raspitujem se za marke tenisica ili pak gledam akcije po internetu. Istina je, prešla sam na tamnu stranu iz koje nema povratka. :)

A o sportskim gadgetima – možda bolje da ih ni ne spominjem! Mislim da bih tu mjesečno mogla spiskati pola svoje plaće, ali razum ipak prevlada... Zasad.

4. I did it my way vs. Magla svuda

Razmišljam da život često izgleda kao trka na koju prvi put ideš. Tako je, ti se trudiš na sve moguće načine da budeš spreman, ali zapravo potpuni 4D doživljaj terena staze je na licu mjesta i to kad ostaneš sam sa sobom! Kako na trci tako i u životu – često trebaš proći neke stvari sam sa sobom, i zapravo si sam sebi jedina konkurecija... Nitko te drugi ne može ubiti u pojam koliko sam sebe možeš sabotirati, ALI nitko te drugi ne može toliko i ohrabriti kao ti sam sebe! Zato – sve što radiš – radi na svoj način unatoč „magli“ koja ti ne da da vidiš prst pred nosom.

5. With or without you

Jedno od zlatnih pravila trka koje polako počinjem usvajati jest da ne ovisiš ni o kome već da se učiš što više oslanjati na sebe i svoje sposobnosti. Jer imaš ih i bolje su nego što misliš! Od nekih si brža, od nekih sporija no SVATKO IMA SVOJ TEMPO! Kad si u miru s tim – jedino tada napreduješ bez frustracija.

Puno puta su mi rekli – daaaj ženo, možeš puno više! Brza si, možeš ovo ili ono... No nešto u meni još uvijek „povlači ručnu“ i ne da mi da ubacim u brzinu i krenem!

Sve više razumijem da sam negdje tijekom života NAUČILA strah, sumnju, nesigurnost u svoje sposobnosti, zapostavila intuiciju... Jer kad pogledaš ponašanje male djece – nema straha, nesigurnosti, uspoređivanja s drugima... samo hrabrost, upornost... i više od svega – uživancija u igri! Pa zar nije i svaka trka zapravo igra za odraslu djecu?! Pa tko bi trčao šumom po noći, magli, vrućini ili minusu... a da to ne voli?! Zato – nek te klinac u tebi podsjeti koje stvari su najbitnije!

6. It's the final countdown

Uvijek prije trke (koliko god ona zapravo bila više izviđačka, s keksićima na kraju trke) obožavam to želučano ushićenje poput zaljubljenog tinejdžera koji se priprema za odlazak na prvi dejt. Što obući, a što ponijeti sa sobom (naravno, uvijek uzmem toga previše)? Tko će sve biti tamo, kako će izgledati sama trka, hoće li biti fijasko ili ljubav na prvi pogled? Hoće li me nazvati sutra (iliti 'stigle su reze')? Mislim da čak i sama zaljubljenost brže prođe nego ti digestibilni leptirići. :)

I koliko god neka trka bila teška, izazovna, blatnjava, psihodelična, logistički totalno fulana... Uvijek, uvijek joj se vraćaš jer ima nešto što te mami i doziva – jer svaki put je kao prvi put!

Trenutak kad se doslovno mijenja kemija samog mozga (to je jedno od područja koje ću definitivno krenuti više proučavati) te kako sport mijenja kemiju mog mozga na bolje!

7. She's living la vida loca

Nekome je moj život loco, a nekom je baš onakav kakav treba biti! Mislim da u današnjem svijetu biti ono što jesi, biti autentičan prvo sam sebi, je često puta stavljeno na test u ime prihvaćanja okoline. Ponekad mi se čini ko da sam opet u srednjoj školi i tražim svoju pripadnost i identitet. :) Ali ono sam što jesam – svidjelo se to nekima ili ne. Prihvati me ili nastavi dalje svojim putem. Vrijeme je stvarno prekratko da ga rasipamo.

8. We are the champions, my friend

Ovo je moje iskustvo - nije život taj koji tebe diskvalificira nego si ti taj koji to izabireš kao svoju stazu. Baš malo za zastati i razmisliti, zar ne?

Usudi se, Dinka, pustiti da te intuicija vodi... Mislim da ću ponovno pročitati knjigu „Alisa u zemlji čudesa“. :)

Uvjerena sam da svatko od nas ima još neke snove koje treba ostvariti – zato skini prašinu s tenki i kreni! Ništa nećeš izgubiti već upravo suprotno – pronaći ćeš S(V)E!

9. Nije mene dušo ubiloooooo (Evo jedna u čast nadolazećem 1M)

Sjećam se prošlogodišnje šetnjičice od 12 sati!! I naravno da se nisu prošle Horvatove stube jer da smo „skrenuli“ prema njima, mislim da bih tamo ostala do današnjeg dana i živjela od onog što mogu uloviti golim rukama. :)

Ovdje sam naučila koliko je zapravo poseban i dragocjen osjećaj kad zakoračiš u nepoznato, ne znaš što te čeka, ali znaš da će biti ono što treba biti i da ti neće biti žao niti jednog proživljenog trenutka!

Nas nekoliko je startalo u nadi da ćemo do mraka stići u Vugrovec.... Ne moram vam ni pričati da taj plan baš i nije ispao tako, ali bilo kako bilo, Vugrovec ugledasmo, a nije bila fatamorgana.

Cijelim putem su se izmjenjivali cikusi adrenalina, pričanja koje se ne gasi, kadšto je bilo nešto pametno, kadšto su bile bedastoće koje dolaze zbog umora, pa red bola, pa red šutnje, pa red psovki, pa red frustracije koju izbacuješ poput otrova na svoje suhodače (sve smo to riješili putem :))... i tako ukrug do samog kraja. Pred kraj počinje kiša, hladnoća koja gricka kosti... Ima li ovome kraja?! Imaaaaa!!!

Fotka za kraj koja je danas jedna predivna uspomena... kao što pjeva naša Gabica: „Pamtim samo sretne dane“. Ali to nije sveeee – napravila ja potez godine, ma kaj godine, milenija – a to je da sam sparkala auto u Podsusedu! Dinka... gdje ti je pamet? :) Sva sreća da Uber spašava i vozač koji je valjda cijelim putem imao upitnike iznad glave – odakle su ove izgmizale?!

10. Proljeće je, a u meni nemir

Konačno stiže proljećeeeeee!!!!

Jel tu potrebno išta drugo reći nego - RUN FORREST RUN! :)

Duboko udahni... iiiii.... kreni ispočetka...

Ova prva dva posta napisala sam u jednom dahu dok su razine adrenalina i endorfina još uvijek bilo visoke u krvi nakon samih trka. No kad se malo smire strasti, pristojno bi bilo od mene da se ipak predstavim i odakle moja malenkost u trkačkim vodama.

Dobila sam komentar da moj prvi tekst (Evanđelje po Blatersi😉) podsjeća na neku pilot epizodu gdje se akteri pojavljuju jedan za drugim sa svojim „pričama“ koje te dovoljno zainteresiraju da se možda i „navučeš“ na cijelu sezonu serije te pomalo otkrivaš tko, što, gdje, s kim i zašto?! Iskreno, ni ja sama ne znam kako će sve završiti... Ali kako god bilo – bit će dobro!

Ako ništa drugo – mnogo predivnih trkačkih uspomena zapisanih na jednom mjestu!😉

Nedavno sam pročitala u jednoj knjizi da jedino sigurno što možemo reći za budućnost jest da je ona NEIZVJESNA I NEPREDVIDIVA. I kad prihvatimo takvu neizvjesnu budućnost - to nas oslobađa tamnice STRAHA. A strah je taj koji nas koči u svemu! Ovo me ful potreslo (ne, nije opet bio potres😉) i svako malo se sjetim te rečenice jer toliko puta u danu samu sebe uhvatim kako POKUŠAVAM predvidjeti (da dobro sam napisala – pokušavam jer to je iskreno nemoguće) reakcije ljudi s kojima radim i družim se, utjecati na trajanje crvenog svjetla na semafora dok negdje kasnim pa sve do vremenske prognoze prije treninga. Puno je to posla za jednu malu ženicu, a dan ima samo 24 sata.😉

No vratimo se - Zašto uopće trčanje?

Zašto uopće tekst o trčanju nakon što otrčiš – paaaa, jedan od razloga je sigurno taj što ne bi bilo pametno to raditi paralelno dok trčiš, kaj ne?! 😉

Zašto uopće išta mijenjati u svom životu kad je sve neka dobra stara rutina zvana gospođa Usidjelica kod koje je sve poznato, predvidivo i kakti „sigurno“?!

Zašto ljudi počnu trčati iako su u osnovnoj školi bili zakleti borci protiv „zlostavljanja“ na satu TZK gdje ih je nastavnik tjerao, odnosno „motivirao“ da trče krugove po školskom igralištu dok je u hladu plus 50?! Ne znam gdje su tad bili borci za dječja prava i sva silna dokumentacija koje te danas bez problema barem djelomično oslobađa nastave TZK-a (znači, imala sam učenika koji je djelomično oslobođen vježbanja jer ima zanokticu na nožnom prstiću koja mu se neprestano stvara?! Waat?!) E mene samo zanima kako ide bolnička šifra iza koje stoji ta „dijagnoza“ – BNP666 ('Boli nožni prstić' 666).😉

Kad se sjetim svog profesora TZK – uvijek ista plava trenirka te pravi primjer vojnog zapovjednika jugoslavenske vojske – njemu nisu bile bitne nikakve naše dijagnoze. Dapače, kaj taj doktor zna o ičemu?! Ako izbije sljedeći rat – mladež mora biti spremna! To bi značilo ovo – da djevojci koja tad ima dijagnosticiranu peludnu astmu (moi😉) kažeš da trči krugove u prašnjavoj dvorani, u proljeće kad sve cvate i da diše duboko. A u slučaju da joj se počne mantati jer joj bronhiole polako postaju kao uske slamčice s kojima pokušavaš ispiti Mcflury... nek stisne zube i ne bude pekmez! Ako vam nije poznat taj osjećaj – prvom prilikom u McDonald's i napravite ovaj pokus.😉Zanima me samo kad ćete početi vidjeti čitavo sazviježđe ispred svojih očiju. 

 (unsplash)

Zato sam uvijek u trčanju bila među sporijima te nisam imala dovoljno snage jer očito je da sam bila ipak malo „zaokupljena“ drugim stvarima – kao što je traženje pumpice s Ventolinom po školskoj torbi. Mislim da bi danas priča o tom nastavniku završila u emisiji Provjereno.

I neeee... uopće nemam traume iz djetinjstva! 😉

Doslovno cijelo školovanje od trčanja sam bježala k'o vrag od tamjana (da, to su tragovi kršćanstva moje bake Dalmatinke koja me vodila na mise čim bi moji roditelji poslom otišli u Zagreb). A odlasci na Sljeme u studentskim danima su mi bili ravni škripanju noktiju po školskoj ploči (uvjerena sam da svi znate taj mili zvuk).

Naravno da nisam bila 'kauč pomfrit“ - ipak sam generacija gumi-gumija, Care care govedare, lanca probijanca, Crvene Marice (ili Crvene Kraljice)  - više se ne sjećam kako se  točno zvala ta igra... Trenirala sam borilačke vještine, ali najbliže što sam došla trčanju bilo je bježanje iz susjedovog dvorišta dok smo mu šljive uzimali na „trajnu posudbu“ jer ipak na mladima svijet ostaje.

Završih fakultet koji je bilo dosta životno zaokupljajući pa ne stigoh se previše baviti fizičkim aktivnostima...

...I uđoh u fazu života zvanu: „Da mi je znati što sad?!“

Sreću se ljudi, okolnosti, događaji... donosiš manje ili više pametne odluke (ne kažem prave ili krive jer iskreno, u tom trenutku to je bilo upravo ono što sam htjela i nitko me nije tjerao na to). Odluke te poput one knjige s nekoliko mogućih scenarija odvode do nekih novih lokacija i ljudi s kojima učiš jednu po jednu životnu lekciju.

Ali kad se sve zbroji i oduzme – ishod je uvijek pozitivna vrijednost ako odlučiš da tako bude! U suprotnom kriviš sve i svakoga zato što si nezadovoljan svojim životom.

Evo da se opet vratim na situaciju gdje se ljutiš na semafor jer kao on je kriv što ti kasniš na posao koji zapravo ne voliš, niti te ispunjava! Teta u dućanu je kriva što imaš odnose s ljudima koji i nisu tako iskreni te sve više ti se čini da si ti taj koji ulažeš u neki odnos dok s druge strane dobivaš mrvice... I hej, nema ništa loše u tome! Ako ti se da zajeb....s tim – sam daj! Pogotovo ako si odustao vjerovati da život uvijek daje prilike za okretanjem nove stranice kojoj si ti autor.

No da ne dužim i ne zvučim previše produhovljeno – dogodio mi se TRENUTAK ČISTINE u kojem sam odlučila skupiti hrabrosti, skinuti celofan i nazvati stvarima takve kakve jesu te početi sve ispočetka! I znate što?! Isplatilo se i ta nova Odisejeva putovanja traju i dan danas. Ne, nisam u potrazi za zlatnim runom... No, ako usput naiđem na nekog sugar daddyja why not?! Šaaaaalim se!

Neki će reći da je to možda početak „krize“ srednjih godina jer kao – ako si žemsko😉 onda se najbolje ostvaruješ ako se udaš i rodiš barem dvoje kikača i eto, živiš sretno u maloj kućici na preriji. Nemojte me krivo shvatiti, predivan je takav život ako je to stvarno ono što je iskrena želja tvog srca i ako stvarno o tome maštaš pola svog života. I kad vidimo moje prijateljice koje uživaju (nekad više, a nekad manje😉) u majčinstvu - stvarno je to posebno iskustvo!

No, s druge strane – ponekad se uhvatim kao da se moram „pravdati“ drugima zašto trenutno živim kako živim?! Zašto JOŠ nemam djecu, zašto JOŠ nemam kredit za stan, auto?! Jer kao to svaki pošteni 😉 Hrvat ove zemlje ima.

I sve više shvaćam da sam ja ta koja se moram dogovoriti sa sobom što za mene znači uspjeh, strast, ljubav, iskrenost, snaga, prijateljstvo, bogatstvo, radost... Jer iz te matematičke formule proizaći će svaka druga formula za uspješan život!

Ne tako da u drugima tražim potvrdu za svoje opravdano postajanje, nego iz jednostavnosti svog srca i iskrenih želja koje te vode iz dana u dan – da tražim svoje mjesto pod Suncem.

Ne vjerujem u slučajne susrete nego da postoje čudesni trenuci kad baš moraš sresti tu osobu, ne otići ili otići na neki događaj gdje će čuti informaciju koja je odgovor na tvoje pitanje koje si možda već danima postavljaš! Nekome su možda ovo totalne gluposti, ali i to je okej... 

Jednostavno želim biti svjesna svakog svog dana što je moguće više! Nažalost, statistika kaže da oko 90% našeg mozga, nakon 30. godine života isključivo radi na automatici (odnosno da veći dio dana živimo nesvjesno ponavljajući automatske radnje). Malo scary, zar ne?! Ali, to je moguće promijeniti!

Zato sam i počela trčati – ne zato što želim postizati ne znam kakve rezultate?! Mislim realno, možda da sam mlađa kojih petnaestak godina ili da dolazim iz stoljetne tradicije trkača. Opet kažem, genom moje obitelji uopće nema neke sportske krvi, ali nekim čudom moja sister i ja smo se našle u trčanju. Ona je cestovna ptica trkačica (o njoj neki drugi put😉), dok sam ja više sljemenska skočimišica.

U trčanju sam po prvi put nakon dugo vremena osjetila da mi mozak stane, da sav roj štetočina nemirnih misli i briga jednostavno potamani trkački Raid te se izgubim u prostoru i vremenu!

Postoji samo SADA I OVDJE...

....stabilnost zemljine podloge, šum potoka koji može zaobići svaku barijeru i naći svoj put, dah vjetra koji se zapravo ne razlikuje od tvog daha, drveće koje raste unatoč svim vremenskim prilikama ili neprilikama, Mjesecu koji usred mraka može osvjetljavati tvoj put, mirisu kiše, vlage, blata, borova... Sve postaje toliko predivno jednostavno i neopisivo lijepo!

Kad sve PUSTIŠ i kad jednostavno BUDEŠ.

Zato trčim – jer tada budem najbolja verzija Dine koja mogu biti.

Možda nema puno onih koji idu u toliku dubinu svega ovoga😉, ali znam da se svi totalno razumijemo i da dijelimo taj isti predivan osjećaj.

Zato ljudi – nastavite trčati i nastavite biti!

„Life is not measured by the number of breaths we take,

but by the moments that take our breath away.“    

MAYA ANGELOU

Šu šu... svi sad šuškaju (p)o tom!

Tako je, ozljede s Blaterse su manje više zaliječene i pozdravljam ovim putem mog fizića koji ima svoje mišljenje o svim tim mojim noćnim ludostima no drži ih za sebe. 😊

Nije prošlo dugo dok se između ZTŠ redova nije počelo šuškati da kreće nova 14. sezona Mrak Kombe. Meni su oči zaiskrile (ne, nije bio moždani 😊) iako znaaaaam da je vrijeme za trkačku hibernaciju u obliku zimske baze, čuvanje od ozljeda, skupljanje kilometrića, laganog trčanja te pripreme psihe i tijela za proljeće. Sve jasno k'o dan, ali opet – pa nemrem to nekak ignorirati! Kao kad na polici dućana vidiš omiljenu čokoladu i još je na akciji!! ... Mislim ajd iskreno, ko bi tome odolio?! Takav se još nije rodio.

Eh sad... s obzirom na trenutnu ne baš top formu... Ići ili ne ići – hamletovski se pitam?! Možda da pogledam što mi piše u horoskopu?!

Šumski Mortal Combat 😉

Još sam prošle godine čula za MK iliti Mrak kombu (prvo sam mislila da je to kratica za Mortal Combat 😊), ali nemoguće je to dočarati riječima, to se mora DOŽIVJETI da bi svaki komentar o tome nekome imao smisla. Ahhh... teško je neshvaćen živjeti u ovom asfaltiranom svijetu! Zato bolje što više boraviti u šumi.

Zima je vrijeme kada sve u prirodi naoko miruje... Tad tvoje tijelo jedino što želi je sklupčati se ispod dekice, klopati čokoladu, piti topli kakao (ili možda čak i nešto kraće i jače😊) te kao medo „potfutran“ domaćom sarmom dočekati proljeće s minimalnom aktivnošću. Kasnije ćemo se brinuti za ono što se nakupilo „oko struka“! 😊

Do sad je svima jasno da usred te normalne kolotečine života (iako više ne znam što je normalno) postoji grupica onih (nazvat ću ih Alisama u zemlji čudesa) koji baš u ovo doba uživaju u čudesnom sado mazo guštanju hodanja, trčanja, veranja uzbrdo s „pogonom na sva četiri“, te korištenja popularne metode „spuštoguza“ jer tak se najbolje krati put, ne?!

Ma ima nešto u tom šljokičastom bjelilu obasjanom samo tvojom čeonom lampom, vakuumskoj tišini šume te krckanju leda pod nogama, zvjezdanog neba (gdje zapravo u sadašnjem trenutku gledaš u prošlost... BAZINGA! Ovo je eksplozija za mozak. Očito previše kisika ovih dana 😊) te pogled na svjetla grada koji zaustavlja dah! A možda taj dah zaustavlja pošteni minus u zraku?! A kak znam da je minus? Voda u mijehu je kristal! 😊

Sve oko mene je led, vrijeme je, ja morat ću poć'... kao snjegović nestajem u noć

Eh da... osim ove snježne miline, tu je i druga strana medalje - u mom slučaju riječ je o orijentaciji. Ajmo reći da mi to predstavlja problemčić jer eto, kad su se dijelili darovi orijentacije, mene je to nekako preskočilo. Očito sam dobila dar visine pa ovo nije stalo u paket. 😊

Tako da, Dinka, nema ti druge nego sjesti, zagrijati stolac, iscrtavati karte svim mogućim flomasterima i jednostavno neumorno junački jurišati po putevima Medvednice. Čekam dan kad će se sve one karte subotnjih treninga spojiti u jednu cjelinu u mojoj glavi kao zadnji komadić puzzle – i daj Bože da to bude za ovog života jer tko zna što ću biti u sljedećem. Ak ću biti neka planinska mica maca tipa pume – onda mi karte neće ni trebati!

MK, može biti i kratica za „Mala, Kam bi ti?!“

Pa ono, ja bih išla za vama velikima i u neko pristojno vrijeme došla do cilja, po mogućnosti da se sve to događa u istom danu i dok nisu svi otišli doma. Zasad dovoljno definiran cilj!

Prva dva kola su već prošla, odnosno duplo kolo jer se poklopio i JGL i MK. E to je izvanserijska ludost no svima koji su prošli oboje tog dana – Respect! Dići se u 4h da bi s Blizneca došao do vrha i onda ponovno navečer napravio još jednu sljemensku kombinaciju – e to mi je još uvijek mind blowing! Imam još jednu priliku u 6. i 7. kolu... hm... ili možda bolje sljedeće godine?!😊

Za svako kolo pripremaš se unaprijed; postoji karta s ucrtanim kontrolama te je vikend najbolje vrijeme da se prođe kombinacije staze. Čula sam da neki idu i dvaput.. waaat?! Poanta je da napraviš najbolju i najbržu rutu - tipa biraš hoćeš li se ubijati polako ili brzo, hoćeš li štedjeti mišiće kao baka svoju penziju ili ćeš se ponašati kao Hugh Hefner te udriti zečjim koracima po stazi.

Sretna sam jer sam se uspjela ubaciti u ekipu Dražen, Franci, Ivana, Ante i Željka te s njima u nedjelju krenula sa starta kod Pilane.

Prva kontrola je Stara pila – jeeeej, zeko i potočić

Samo s obzirom na temperaturu, mislim da se zekonja negdje sklonio na toplo i gleda ove Alise kako skakuću s kamena na kamen tražeći narančasto bijelo platno. Traži, traži pa ćeš naći!

A kad ga nađeš - čeka te pozamašni uprić na makadam, pa još maaaalo nagiba koji kao da je dizajniran da polako, ali jako efektivno drži mišiće u škripcu sve dok ne ispadnemo na Leustekov put.

Leustek je jedan veliki ledeni špigl i hodanje po njemu je mission impossible! Odlučili smo da s njega udarimo uzbrdo jer sljedeća stanica je Brestovac. Došli smo mu s donje strane pa ćemo probati preko Mrcine spustiti se na rampu kod Bažulovke (sljedeća kontrola).

Mrcina i ostale „dobitne“ kombinacije... 😉

Mrcina oponaša uvjete ledenog doba, a još je veselije kada njome ideš nizbrdo. Nekak ti i osmijeh nestane s lica. 😊 To je malo potrajalo, ali sve ruke i noge su nam na broju. Po noći tu će biti tulum kao u crtiću „Frozen“. S Mrcine cestom idemo do rampe, a paralelno mozgamo što dalje. Ivana i Ante odlučuju se za opciju staze 12 prema Brestovcu, dok mi ostali idemo prema Lugarnici. Čak smo usput sreli i Tajanu koja je kratila s ceste na Lugarnicu no to je ipak možda malo pregeronimovski za nas! 😊

Idemo prema Kraljičinom, stazom 48 prema Javornici i prolazimo Lipje te makadamom dolazimo do Snopljaka. Sve mi je ovo nekak poznato na nekom od prošlih treninga ili trekova, no i dalje treba još puuuuno prakse!

Tu mi kreću s objašnjavanjem koji dio se trči na JGL-u jer priznajem – još uvijek ne poznajem tu rutu! WAAT?! Da da, mea culpa, mea culpa... Posipam se prahom i pepelom. Ali i ta sramota će uskoro biti skinuta s mene! Juhuuuu!!

Počinje blaga frozen mećavica, vjetar bridi po licu ko tanka šiba (ovo malo čudno zvuči) i svi smo već lagano pothlađeni i zreli za povratak. Razdvajamo se, Željka i ja se spuštamo dijelom staze JGL-a da vidimo koja od ekipa će prije doći do cilja. Uspijevamo pogoditi neke od singlića i kod auta smo... Došli smo prvi! Eh, kad bi tako bilo i u srijedu.

A sad analiza Strava tragova i srijeda 'ante portas'

Dolazim 15 minuta prije starta, ali velik dio ekipe je već tamo. Zrak je pun adrenalina i testosterona, a estrogen i progesteron su manje zastupljeni jer nas ženica i nema baš puno. 😊 Blago me hvata trema i osjetim kako mi se ruke tresu dok pokušavam gamaše zakačiti za tenisice... Smijem se samoj sebi jer sam tako „pogubljena“ k'o da izlazim na ispit.

Prepoznajem draga mi lica, smještam se između njih i trudim se sakriti tremu. Ugledam nasmijanu Franci i znam da će sve biti dobro.

3, 2, 1.... i krećemo!

Zanimljivo je kako smo na početku svi jedni drugima za petama, lampice se protežu ko rasvjeta na zadarskoj rivi... Spuštamo se u potok, treba doći do ušća i sve je danas nekako malo teže jer je potok malčice širi, više je snijega i leda pa treba paziti gdje ćeš stati jer u suprotnom si ledena kraljica potoka.

Iiii prva kontrola je cvikana. Odmah mi je malo toplije. 😊 Idemo dalje!!!! Oooo yeah!!!

Uprić pa opet uzbrdo dok Leusteka. Ono što smo odlučili promijeniti je da idemo s gornje strane Brestovca pa ćemo se stazom 12 spustiti na rampu.

Nisam mogla a da se ne zahvalim vedrini neba zbog kojeg su zvijezde nekako bliže i sjajnije! Baš trenutak koji te tako opčini svojom jednostavnošću, a opet tolikom veličinom u kojoj si ti jedan maleni dio puno veće slike.

I onda malo spustiš pogled i vidiš Zagreb kao da je prekriven krijesnicama. Nema riječi! Vrijedilo je samo ovo vidjeti i biti sretan. SAD!

Makadam do rampe je većinom nizbrdo i udrimo trčati do dolje...he he... ali to traje i traje i traje.... i traje. 😊 U susret nam dolazi Dražen koji je već riješio drugu kontrolu. Malo nas muči što osim njega nismo sreli nikog drugog na toj stazi. Na rampi smrznutim prstićima cvikamo kontrolu pazeći da sebe ne precvikamo te odlučimo da se ipak vraćamo istim putem. E sad, jel to bilo pametno ili ne, nemam pojma ni sad! Većina je nastavila prema Lugarnici tako da... Neka u povijesnim analima ostane zapisano da smo izabrali put kojim se rjeđe ide! 😊

U stvarnosti to je izgledalo "malo" drugačije

Krenule mi uzbrdo, kao probat ćemo lagano trčkarati, ali brate mili... Snijeg pod nogama čini svaki korak duplo težim, teško se odraziti i stalno imaš osjećaj da ideš unazad. Jedna drugu guramo, bedra prže, leđa su ostala negdje u podnožju staze, ali nema druge nego ići naprijed.

Bome ima nešto u tome kad sebe dovodiš u situacije napora gdje se testira tvoja izdržljivost, gdje je sve mračno oko tebe, ali to čini da se sva tvoja osjetila izoštre, gdje te hladnoća možda čak i više čini živim i gdje si usred svega toga baš onako iskreno sretan. Ako ovo ne čini čovjeka ipak malo jačim da se nosi sa svakodnevnim izazovima, onda ne znam što čini.

Prolazimo Brestovac i usput srećemo nekoliko klinaca koji nas s rukama u džepovima pitaju gdje je ovdje Sljeme?! Kaj?! Martina ih usmjerava prema vrhu kako bi momci mogli ići na bus. Znači, nek se zna koliko smo bile susretljive i gostoljubive prema tim malcima. 😊

Odlučimo se za stazu 15 pa što bude...

...i pohvalim se Martini kako sam brojala koliko puta moramo presjeći cestu na što mi se ona počne smijati ... Iskreno, za ništa drugo ni nije vrijeme nego da se počnemo smijati i trkati do dolje!!! Jer još malo i finito smo!!

Malo smo skrenuli s planirane rute (a što je tu čudno 😊), no znamo da je najbrži put okomica do dolje... Trudimo se samo paziti da ne odemo naglavačke u rupu iz koje nećemo moći izaći. Snijeg je super amortizer za potencijalno padanje na presveto dupe tako da straha nema! Trudimo se pronaći neke ljudske tragove trek tenki pa ih nastavljamo slijediti koliko je moguće.

U jednom trenutku ti su tragovi postajali sve manji i rjeđi dok nisu „prešli“ u tragove nekih četveronožaca... Iskreno smo se nadali da to nisu naši sljemenski papkari, ali da smo i njih sreli, he he... trk do cilja bi bio samo brži! 😊

Kratimo po nizbrdici ko luđakinje, snijeg mi do koljena (a možda je to subjektivni dojam mojih predivnih dvometarskih nogu 😊), stabla su zaustavne linije jer da njih nema – ni nas ne bi više bilo.

Ispadamo na makadam i rek'o – ajmo Franci udri sad koliko ide! Ispred sebe, na obroncima s lijeve i desne strane vidiš lampice koje ti se približavaju sve više i više i mislim si – e neće moći ove noći! Ovaj put vas razbijamo ko beba zvečku!

Franci se smije mom ludom entuzijazmu no nek me nikad ovaj (c)rush nikad ne pusti! Volim taj osjećaj kad adrenalin prži žile! Mislim – ipak je srijeda navečer, sutra je radni dan (meni nije jer sam na školskim praznicima no suosjećam s drugima 😊) i nemam pojma kak ću noćas spavati od svih dojmova, ali ono – vridilo je! Jel' tako, Grašo?

Sve bi da, da za nju... jednu malu kombicu! 😉

U cilju je već hrpa Alisa koje su se već poštenski i ohladile na svježem zrakiću, ali ne da im se doma! Zjenice proširene, osmjesi od uha do uha... Mislim da bi ti u tom „stanju“ ljudi bez problema prepisali i kuću u vlasništvo ako ih pitaš – koliko je pozitive na jednom mjestu!

Jaaaaao kako je divno biti samo u tom trenutku gdje ne postoji ni jučer ni sutra... Samo SADA i OVDJE, a srce ti je puno k'o kuća (koju ti je netko u međuvremenu predao u vlasništvo 😉).

S obzirom na to da mi je ovo prvi Mrak – red je da se tome i nazdravi! Ipak dezinfekcija prije svega, a to je definitivno u skladu s propisanim mjerama!

Lagano svi postajemo Rudolfi s crvenim nosom, mučimo se smrznutim prstima otvoriti vrećicu s keksima, a noge se lagano drvene... Mislim da je vrijeme da se krene kući pjevajući jer treba još doći do Gorice i maltene iz ove perspektive – prijeći u drugu vremensku zonu.

Pozdravljam moju ekipu Alisa i Alisana, sjedam u zamagljeni auto (ne, nije ona scena iz Titanika s Leom i Kate 😉) i puuuuut putuuuujeeeem.

I prođe moja prva Mrak komba s bojnim poklicima dok smo se spuštoguzali na makadam koji vodi do Pilane.

What's next in line?! ❤